Iako sam doskora živio u uvjerenju da je
Bavarska neprevaziđena kada je riječ o ljepotama Njemačke, najnovija posjeta
ovoj zemlji me je navela da ozbiljno preispitam taj stav. Za one kojima to nije
poznato, Njemačka je sačinjena od šesnaest saveznih država, odnosno pokrajina,
među kojima je i gorepomenuta Bavarska. Ovoga puta sam se, međutim, odlučio zaputiti
na potpuno drugi kraj države u tzv. regiju Porajnje-Falačka, koja se nalazi na
zapadu zemlje, tačnije na granici sa Belgijom, Francuskom i Luksemburgom. Kao
bazu za obilazak regiona sam izabrao gradić po imenu Cochem, pa je nekako i
logično da pripovijest započnem baš tu.
Cochem, iako broji tek nešto više od pet
hiljada stanovnika, danas predstavlja popularno turističko odredište, što može
zahvaliti svom položaju na obali rijeke Moselle. Rijeka je u prošlosti bila dio
važne trgovačke rute ovog dijela Evrope, te je duž njenog toka vremenom nikao
značajan broj utvrda i dvoraca, čiji su se vlasnici finansirali ubiranjem
nakada od trgovačkih brodova koji su tu prolazili. U današnje vrijeme, ovom
rutom umjesto trgovačkih brodova, prolaze turistički kruzeri, koji obilaze
okolna mjesta. Dolina rijeke Moselle je poznata i po vinogradarstvu, pa vas ne
treba iznenaditi što ćete na skoro svakom slobodnom brežuljku ugledati po jedan
vinograd. Degustacija vina u nekom od brojnih vinskih podruma je ključni dio
turističke ponude ovog kraja.
Dokaz da Cochem ima za svakoga po nešto
sam i ja, koji ovdje nisam stigao zbog vina, nego zbog jednog od najljepših
njemačkih dvoraca, koji izgleda kao da je oživio iz neke od bajki koje smo
čitali kao mali. Dvorac Reichsburg se prvi put spominje 1051. godine, a kroz
svoju burnu istoriju je više puta mijenjao oblike i vlasnike. Spomenuću samo
one ključne momente, kao npr. činjenicu da ga je francuski kralj Luj XIV
zapalio 1689. prilikom invazije na Cochem, te da je u ruševnom stanju ostao sve
do 1868. godine, kada ga je skupa sa okolnim zemljištem otkupio berlinski
preduzetnik Louis Ravené i obnovio u kasnogotičkom stilu.
Porodica Ravené ga je opremila baroknim i
renesansnim namještajem, te ga je koristila kao svoju ljetnu rezidenciju.
Dvorac je ostao u njihovom vlasništvu sve do Drugog svjetskog rata, kada su
bili prisiljeni da ga prodaju nacistima, koji su u njemu otvorili pravnu školu.
Po završetku rata, dvorac se našao u vlasništvu novoformirane pokrajine
Porajnje-Falačka, a 1978. godine ga je za 664 hiljade maraka otkupio grad Cochem,
te sada njime upravlja privatna kompanija. Dvorac je otvoren za turističke
posjete i možete ga obići isključivo sa vodičem, po cijeni od 7 eura. Karte se
kupuju na ulazu, a ture se realizuju na njemačkom i engleskom jeziku, te traju
oko 40 minuta. S obzirom da je većina posjetilaca sa njemačkog govornog
područja, nekada je potrebno sačekati malo duže na englesku turu, iako to u
principu ne traje duže od nekih 15-ak minuta, mada sve zavisi i od sezone.
Iako u principu nisam veliki ljubitelj
vođenih tura, moram priznati da mi je ova prijala. Vodič vas neće
preopteretiti bespotrebnim informacijama, te ćete ih dobiti dovoljno da možete
da ih procesirate u glavi i naučite nešto o istoriji dvorca i grada. Enterijer
dvorca je interesantan, mada mene su ponajviše oduševila unutrašnja dvorišta i
pogledi odozgo na rijeku Moselle i sam grad. Kao što rekoh već na početku
teksta, rijeka je definitivno okosnica turizma Cochema, i ne samo da možete da
uplatite vožnju brodom, nego čak i uobičajene aktivnosti poput šetnje ili
vožnje bicikla duž njenih obala, predstavljaju pravo zadovoljstvo. Meni je
jedno od najljepših iskustava u Cochemu bilo buđenje i prva jutarnja šetnja uz
rijeku.
Cochem ima i šarmantan centar grada, sa
uskim uličicama popločanim kaldrmom, šarenim kućicama, te malim trgovima koji
vrve od života. S obzirom da je turizam ovog kraja fokusiran na boravak u
prirodi, u Cochemu ćete pronaći i veliki broj trgovina sa odjećom i opremom za
planinarenje. Potrudite se da zavirite u svaku uličicu, jer možete otkriti
nešto što bi vam lako moglo promaći, kao što su npr. ostaci izvornih gradskih
zidina. U gradu su sačuvane samo tri originalne kapije nekadašnje utvrde, a
najmasivnija među njima je Enderttor. Ona je ujedno bila i zatvor sa dvije
ćelije, ali priča kaže da se zatvorenici ovdje nikada nisu zadržavali duže od
tri dana, jer stanovnici Cochema nisu bili voljni da ih hrane.
Još jedna prednost Cochema leži u
mogućnosti da samostalno organizujete na desetine izleta u okolini, budući da
je dobro umrežen željezničkim i autobuskim linijama sa drugim gradovima u
regiji. To je, između ostalog, bio i jedan od razloga zbog čega sam se
stacionirao ovdje. Iako sam obišao nekolicinu interesantnih lokacija u blizini,
uključujući i čuveni Burg Eltz, dvorac kojeg ste morali vidjeti barem jedanput
na turističkim fotografijama Njemačke, u ovom tekstu ću pisati samo o jednom
seocetu, koje je toliko maleno i toliko blizu Cochema, da ga je prosto
besmisleno odvajati u poseban tekst.
U pitanju je mjesto po imenu Beilstein,
udaljeno svega 15-ak minuta vožnje autobusom (linije 711 i 716) sa glavne
autobuske stanice, koja se nalazi tik uz jedini most u Cochemu. Iako broji
svega 130 stanovnika, Beilstein ima jedno od najbolje očuvanih istorijskih
jezgra u Moselle oblasti, te ga nerijetko nazivaju minijaturnom verzijom
čuvenog Rothenburg ob der Taubera. Nije bilo potrebno duže od minute boravka u
Beilsteinu da se potpuno zaljubim u ovo mjestašce. Iako ima svega nekoliko
uličica, koje je teško i nazvati ulicama, jer više liče na prolaze između kuća,
svaka je besprijekorno uređena, sa čitavom rapsodijom dekoracija u vidu
ružičnjaka, vinovih loza, te mandarina i limuna zadađenih u loncima.
Kao i u Cochemu, i ovdje ćete pronaći
nekolicinu vinskih podruma i restorana, trgovinu nakita, ali i ostatke dvorca
na brežuljku poviš grada. Za razliku od onog u Cochemu, koji je u međuvremenu
obnovljen, ovaj nije bio te sreće, ali me to ipak nije spriječilo da ga
posjetim. Ulaznica se plaća 3 eura, što je za njemačke standarde simbolična
cijena. Ako ništa, pogled odozgo na selo i mjestašce Ellenz-Poltersdorf na
drugoj obali rijeke Moselle, vrijedi tih para. Dvorac Metternich se pominje
prvi put u 13. vijeku, mada se vjeruje da je još i stariji. Uništen je tokom
Devetogodišnjeg rata 1689. godine, baš kao i Reichsburg u Cochemu.
Uprkos devastaciji, jedna od preživjelih
kula dvorca je osposobljena za turističke svrhe, pa se možete popeti do njenog
vrha, odakle je pogled još dramatičniji. U dvorištu dvorca se nalazi i
kafić/restoran, te toaleti za posjetioce. Od ostalih znamenitosti Beilsteina
bih spomenuo još i Karmelitski manastir sa Crkvom Sv. Josipa, u kojoj se nalazi
čudotvorni kip crne Bogorodice iz 12. ili 13. vijeka. Ako odlučite posjetiti
Beilstein, pazite da vam neki od njegovih zanimljivih kutaka ne promakne, jer
iako izuzetno malo mjesto, lako se može desiti da usljed bogatstva detalja
previdite nešto vrijedno pažnje.
Nadam
se da sam uspio da vam prenesem barem dio svog doživljaja Cochema i njegove
bliže okoline, te vas podstaknem da i sami razmislite o posjeti Njemačkoj.
Preuzimanje teksta ili fotografija bez saglasnosti autora nije dozvoljeno.
