fbpx
Connect with us

Hi, what are you looking for?

Sport

Sport1 – EU(RO)FORIJA: EURO 1988

Ova vijest je preuzeta sa portala Sport 1

Novi dio serijala EU(RO)FORIJA donosi priču o Evropskom prvenstvu održanom u Njemačkoj 1988. godine, drugom uzastopnom turniru na kojem je Njemačka podbacila i nije ispunila ciljeve. Sve tekstove iz serijala EU(RO)FORIJA čitajte OVDJE.

Maestralno Evropsko prvenstvo odigrano 1984. godine u Francuskoj u velikoj je mjeri pomjerilo očekivanja od onoga što završni kontinentalni turnir treba da predstavlja, pa očekivano nije bilo “jagme“ za organizaciju narednog turnira, jer je svima bilo jasno da nećee biti lako organizovati turnir na nivou onoga koji je odigran četiri godine ranije.

Sistem takmičenja, osmišljen dva prvenstva ranije i potvrđen vraćanjem polufinala u turnirski raspored na turniru u Francuskoj, potvrđen je i za turnir 1988. godine, za čiju su organizaciju interes izrazile tri zemlje. Tačnije, pet zemalja je bilo zainteresovano, ali su tri poslale zajedničku kandidaturu. Bile su to Norveška, Švedska i Danska, kojima su konkurenti bili Zapadna Njemačka i Engleska.

Dijelom i zbog bojazni od huliganizma, odmah je Engleska otpala iz utrke, dok su skandinavske zemlje dobile samo jedan glas. Preostalih pet dobila je Zapadna Njemačka, koja je tako tek iz trećeg pokušaja dobila priliku da organizuje završni turnir.

Bez prevelike filozofije nije mogla proći ni ova edicija Evropskog prvenstva, posljednja prije rušenja Istočnog bloka. Naime, zemlje Istočnog bloka su zaprijetile bojkotom kvalifikacija u slučaju da se organizuje odigravanje utakmica u Zapadnom Berlinu, kojeg se na istoku nije smatralo dijelom Zapadne Njemačke.

Prijetilo je sve da preraste u fijasko, ali je Zapadna Njemačka odlučila da se fokusira isključivo na fudbal i prihvatila je zahtjev da se u Berlinu ne igraju utakmice, pa su sve selekcije koje su bile članicama UEFA u to vrijeme, osim ranije spominjanog Lihtenštajna igrale kvalifikacije, njih ukupno 32.

Kvalifikacioni ciklus podijeljen je prilično jednostavno, četiri grupe imale su pet reprezentacija učesnica, a tri grupe njih po četiri. Evropski prvaci Francuzi bili su najbolje rangirani, ali su spektakularno završrili svoju kvalifikacionu grupu iza Sovjetskog Saveza i Istočne Njemačke, dok su kao nosioci grupa na prvenstvo otišli Engleska (ispred Jugoslavije), Danska, Španija i Nizozemska. Pored aktuelnog prvaka Evrope, prvenstvo kao nosioci grupe nisu izborili ni Portugalci, koji su ostali iza Italije i Švedske, te Belgijanci, od kojih su bolji bili Republika Irska i Bugarska.

Republika Irska tako je postala 16. reprezentacija u historiji koja je izborila učešće na Evropskom prvenstvu, a bilo je to jako veliko iznenađenje, no Irci su sjajnu generaciju ispratili i na Svjetsko prvenstvo u Italiji dvije godine kasnije, gdje je ona krunisala svoje kvalitete plasmanom među osam najboljih selekcija svijeta.

Sam kvalifikacioni ciklus nije bio Bog zna kako uzbudljiv, osim grupe u kojoj je bila već pomenuta Irska, koja je na kraju osvojila 11 bodova. Bugarska ih je imala deset, a Belgija i Škotska po 9. Doduše, bio je to još uvijek period u kojem se pobjeda bodovala sa po dva boda.

Samom činjenicom da su organizovali turnir, Nijemci su bili prvi favorit i da ga osvoje, ali mimo rezultatskog značaja, imao je ovaj turnir i veliki značaj za Njemačku ulogu u Evropi. Jednostavno, Nijemci su htjeli pokazati svima koliko su moćni. Prijavili su za turnir dotadd rekordnih osam stadiona, za razliku od sedam francuskih sa prethodnog turnira, a iako berlinski stadion nije bio u opticaju, uspjela je Njemačka sastaviti listu impresivnih zdanja.

Najveći je bio gelzenkirhenski Parkstadion sa kapacitetom od 70748 mjesta, a kapacitet od preko 70 hiljada mjesta imao je i štutgartski Neckarstadion. Svi ostali stadioni, Olimpijski u Minhenu, Rheinstadion u Dusseldorfu, Niedersachenstaddion u Hanoveru, Mungersdorfer stadion u Kelnu, Volkparkstadion u Hamburgu i Waldstadion u Frankfurtu imali su kapacitet od preko 60 hiljada mjesta, što je bilo impresivno za jedan turnir.

Njemačka je i na Svjetskom prvenstvu 1974. godine dokazala sposobnost da organizuje velike turnire, a euforija koja je oko fudbala vladala 14 godina kasnije izazvala je zadovoljstvo u UEFA. Ogromni njemački stadioni u kombinaciji sa velikim interesom za utakmice morali su značiti samo jedno – spektakl.

Nizozemci senzacionalno dobri, Englezi senzacionalno loši

Dva prva favorita za osvajanje naslova, Njemačka i Italija, smještene su zajedno u grupu, što se mnogima nije svidjelo, a s njima su bile još i Danska te uvijek neugodna Španija. Zanimljivo, ove četiri reprezentacije jedine su sa turnira u Njemačkoj nastupile i četiri godine ranije u Francuskoj, te su se otvoreno postavljala pitanja o neadekvatnoj nagradi za kontinuitet pojedinih timova, što će kasnije biti adresirano na drugi način.

Engleska, debitant Republika Irska, povratnik na evropsku scenu Sovjetski Savez te favorit iz sjene Nizozemska činili su drugu grupu, koja je po mnogima bila mnogo slabija i nije trebala prema očekivanjima dati evropskog prvaka. Njemačka i Sovjetski Savez igrali su i jedni i drugi svoje ukupno peto Evropsko prvenstvo u historiji, po čemu su ove selekcije bile rekorderi, ali Njemačka je postala na turniru koji je sama organizovala apsolutni rekorder u broju uzastopnih učešća na najjačoj sceni, jer joj je to bilo peto, čime je oborila raniji rekord koji je Sovjetski Savez držao sa četiri uzastopna učešća na Evropskom prvenstvu.

Turnir u Njemačkoj otvoren je 10. juna u Dusseldorfu pred više od 60 hiljada gledalaca, a prvi meč odigrale su domaća selekcija i Italija. On je okončan rezultatom 1:1, a golove su postigla dva igrača prilično poznata i mlađoj publici. Strijelac za Nijemce bio je Andreas Brehme, a u ovom trenutku puno je zvučnije čitateljstvu ime strijelca za Italiju Roberta Mancinija. On je sa Italijom osvojio turnir 2021. godine, kao selektor reprezentacije.

Španija je u drugoj utakmici prvog kola ove grupe dobila Dansku, da bi potom Njemačka i Italija pobijedile svoje mečeve protiv Danaca i Španaca i ostvarile očekivan prolazak u polufinale, Njemačka kao prvoplasirana zbog gol razlike bolje za jedan postignuti gol.

U drugoj grupi, sramotno loša Engleska je već u prvom kolu poražena od Republike Irske i tada je bilo jasno da se neće dobro provesti na još jednom turniru, dok je Sovjetski Savez minimalno pobijedio Nizozemce i postavio osnovu za dobar  turnir. Uporni Irci remizirali su u drugom kolu sa Sovjetskim Savezom, dok je Marco van Basten hattrickom uništio Englesku, pa su Irci trebali uoči posljednjeg kola remi protiv Nizozemske za potpuno neočekivani prolazak u polufinale, dok bi im u slučaju poraza mogla pomoći uvjerljiva pobjeda Engleske nad Sovjetima. Umjesto toga, Sovjeti su rutinski dobili Engleze, a Nizozemska je pogotkom Wima Kiefta tek u 82. minuti utakmice slomila otpor Irske i izborila polufinale.

Bez obzira na to što su i Nizozemska i Sovjetski Savez prikazali prilično dobar fudbal, apsolutno su bili otpisani uoči polufinalnih duela protiv domaćina Njemačke, odnosno Italije. Ipak, oni su imali posljednju riječ. 21. juna, Nizozemci su nakon sjajnog preokreta savladali Njemačku, koja je vodila golom Matthausa sa bijele tačke od 55. minute. Ronad Koeman je, također sa bijele tačke, izjednačio u 74. minuti, da bi u 88. minuti pobjedu Nizozemcima donio Marco van Basten, 23-godišnji napadač Milana čija je budućnost u dresu Rossonera bila upitna nakon prve sezone koju je proveo u klubu, zbog stalnih povreda sa kojima se suočavao.

Ni drugi veliki favoriti Italijani nisu se ništa bolje proveli protiv Sovjetskog Saveza, koji je slavio sa 2:0, pa je druga grupa, ona koju su činili autsajderi, dala oboje finalista, što je bilo prvi, ali ne i posljednji put da se desi takvo nešto, ali se kasnije ponavljalo sa priličnom redovnošću.

Sasvim očekivano, bila je javnost u Njemačkoj razočarana nakon što reprezentacija nije uspjela na domaćem terenu podići treći naslov evropskog prvaka, ali nije se to razočarenje osjetilo 25. juna, kada je preko 62 hiljade gledalaca došlo pogledati finalni meč između Nizozemske i Sovjetskog Saveza na Olimpijskom stadionu u Minhenu. Samo dvije sedmice ranije, Sovjetski Savez je porazio Nizozemce u grupnoj fazi, ali Nizozemska je bila bolji tim u tom meču i bilo je za očekivati da utakmica, ako ponovo bude poput prve, ode na stranu Nizozemske.

Nizozemci su i ovaj put bili bolji, mada ruku na srce nisu dominirali kao u prvoj utakmici koju su izgubili. Poveli su nakon 32 minute, kada je Ruud Gullit pogodio za vodstvo, da bi u 54. minuti van Basten postigao onaj svoj čuveni volej, koji se smatra jednim od najboljih i najznačajnijih golova u historiji fudbala. Sovjeti su kasnije promašili i penal, pa su tako izgubili ukupno treće od četiri finala u kojima su igrali. Sovjetski Savez tako je bio rekorder po učešćima na finalnim utakmicama, ali je pobijedio samo jednu od njih.

https://www.youtube.com/watch?v=Ly3mSsHg9T0

Van Basten najbolji strijelac, najbolji tim turnira nevjerovatno snažan

Najbolji strijelac turnira bio je Marco van Basten sa pet pogodaka, a njegovi maestralni nastupi donijeli su mu Zlatnu loptu za 1988. godinu. Uspio je osvojiti i Zlatne lopte 1989. i 1992. godine, čime se izdvojio u rijetko društvo trostrukih osvajača ove prestižne nagrade. Van Bastena mnogi smatraju najboljim centralnim napadačem u historiji i njegova bi karijera možda bila drugačija da ga nisu cijelim njenim tokom mučile povrede zbog kojih je kopačke okačio o klin sa samo 30 godina, nakon što je prethodne dvije godine proveo bezuspješno se pokušavajući oporaviti od teške povrede, zbog koje na terenu nije proveo ni minut.

No, pitanje je i u kojem bi mu pravcu krenula karijera da je igrao prvu utakmicu na turniru protiv Sovjetskog Saveza, koju je Nizozemska izgubila, što je uzrokovalo njegovo ubacivanje u sastav već u duelu protiv Engleske, u kojem je postigao sva tri gola. Odnosno, da li bi ga legendarni selektor Rinus Michels ubacio u sastav da je Nizozemska ispunila očekivanja i pobijedila Sovjetski Savez u prvom meču. Na takva pitanja nikad nećemo dobiti odgovor i zato su ona specifična i zanimljiva.

Nizozemski golman Hans van Breukelen je proglašen najboljim na turniru, a najbolju odbranu su činili Italijani Giuseppe Bergomi i Paolo Maldini te Nizozemci Ronald Koeman i Frank Riijkard. Italijan Giuseppe Giannini, Nizozemac Jan Wouters, te Nijemac Lothar Matthaus su činili idealni vezni red, dok su napadači pored Marca van Bastena bili njegov sunarodnjak Ruud Gullit te Italijan Gianluca Vialli.

Ruud Gullit je na turnir stigao kao aktuelni osvajač Zlatne lopte, kasnije je istu dobio i van Basten, a dvije godine poslije turnira Zlatnom loptom se okitio i Lothar Matthaus, za nastupe na Svjetskom prvenstvu u Italiji. Van Breukelen je bio golman najjačeg PSG-a u historiji, Giuseppe Bergomi i Paolo Maldini su legende milanskih rivala. Legende su i Koeman i Riijkard, Giuseppe Giannini je jedno od najvećih imena u historiji Rome, Jan Wouters jedan od najboljih veznjaka Evrope osamdesetih i ranih devedesetih godina prošlog stoljeća, a napadače nije potrebno dodatno ni predstavljati. Bez dileme se radi o jednom od, poimenično, najboljih timova turnira u historiji.

Inače, Lothar Matthaus je postao prvi igrač koji je nastupio na tri različita Evropska prvenstva, nakon što je ranije igrao na turnirima 1980. i 1984. godine, a na domaćem terenu u Njemačkoj predvodio je svoju zemlju u ulozi kapitena, no na kraju turnir nije bio uspješan za Nijemce.

Bio je ovo drugi legendarni tim Nizozemske nakon onog koji je na terenu predvodio Cruyff, ali za razliku od njegovog, ovaj je ipak uspio osvojiti naslov. Nizozemci nikad više nisu dostigli nivo postignut na turniru u Njemačkoj, a posebna je priča o drugom finalisti Sovjetskom Savezu, kojem je ovo bio posljednji turnir. Temelj sjajne ekipe činili su igrači Dynamo Kieva, koji je tada imao spektakularnu generaciju. No, Sovjetski Savez se do idućeg Evropskog prvenstva raspao, a Ukrajinci i brojni drugi narodi čiju narodnost i historiju Rusija danas bjesomučno negira nisu više igrali za ovaj nacionalni tim, koji je u budućnosti bilježio neuporedivo skromnije rezultate.

Njemačka je kao organizator turnira apsolutno položila sve ispite, sa aspekta organizacije napravila je vjerovatno najbolji dotadašnji turnir, a i fudbal koji se igrao bio je jako dobar. Sa prosječnom posjetom od 56656 gledalaca po utakmici, turnir Evropskog prvenstva 1988. godine u Njemačkoj je do današnjeg dana ostao najposjećeniji u historiji. Moralo bi se desiti nešto zaista spektakularno da taj rekord ikad bude oboren, jer su kapaciteti stadiona drastično smanjeni do današnjih dana, kako bi se ispoštovale sve sigurnosne procedure, pa je jasno da predstojeći turnir u Njemačkoj nema ni teoretsku šansu da brojnošću publike “okrzne“ onaj iz 1988. godine.

Izdvojeno

Sport

Ova vijest je preuzeta sa portala Sport 1 Naime, nekoliko sati prije utakmice Albanci su napali bar u kojem su se nalazili navijači Srbije...

Magazin

Pjevačica Tanja Savić nedavno je gostovala u emisiji ‘Ami G Show’, no odmah po dolasku popularni voditelj Ognjen Amidžić podsjetio ju je na njeno...

Biznis

Za izgradnju iz općinskog budžeta izdvojeno oko 300.000 maraka U Centru “Safet Zajko” počeli su radovi na izgradnji najvećeg dječijeg igrališta u Sarajevu, čime...

BiH

POMOZI NAM DA SE GRIJEHA KLONIMO, DA ISTINU GOVORIMO, DA DOBRA DJELA RADIMO, DA NIKOM ZLA NE ČINIMO. DA NAŠA DJECA I NAŠA OMLADINA...