fbpx
Connect with us

Hi, what are you looking for?

Vijesti

Selma Alić-Šišić: Šeftelije – Informativni portal

Danas sam kupila breskve. Nisu imali šeftelije koje volim puno više i čiji ukus me vrati u djetinjstvo. Šeftelije su, između ostalog i moja asocijacija na ljetne raspuste u Klisi, bezbrižne dane provedene na biciklu sa braćom. Šeftelije su mi definitivno simbol tog vremena, ili bih barem voljela da jesu.
Bilo ih je svugdje, najviše pored puta, onako na ivicama avlija. Kao da su ih stari domaćini namjerno tako sadili, da ih djeca, vozeći se biciklima u letu hvataju. Zastali bismo pored onih sa više roda pa ubrali i koju za ponijeti kući. Od raskriješća do džamije, barem je za mene ovo bila jedna dobro ustaljena ruta izvan koje bih rijetko išla. Dobro, za braću ne smijem garantovati. Nama poznat njihov nestašluk je upravo vožnja biciklima do sela na magistralnom putu. Neko ih prepoznao i javio roditeljima. “Nismo mi!”, “E sad ćeš dobiti batine! Ne zato što si bio tamo nego zato što lažeš”, ovo im je bilo dovoljno da nauče da su u laži kratke noge. Ili točkovi, kako god. Nije da podržavamo nasilje nad djecom ali ovo nam je zasigurno jedna od najčešće prepričanih anegdota na zajedničkim okupljanjima.

No, šta sam ono krenula pisati. Šeftelije na raskriješću. Našem raskriješću. Najupečatljivija slika tog raskriješća mi je ona koja će se desiti mnogo godina nakon događaja o kojem vam sada pričam, kad mu se približavam da sačekam autobus a krenula sam na prjemni ispit za upis na Žurnalistiku u Tuzli. Osjetila sam tad, sve se moje od tog raskriješća odvaja, a sve moje opet tu i ostaje. Prosto, emocije. Kod njih ni nema baš neke logike.

Vidim da je ovih dana, tačnije proteklog vikenda, slika mog raskriješća obilazi Bosnu i Hercegovinu. Vidio ga je, čini mi se svako u našoj zemlji a i regiji, kako se to popularno kaže. Ljudi okupljeni, nose zastave, transparente, pričaju i opominju. Haman kao nikad do sada, pitaju “gdje da ih nađemo?”. Došli su mediji, bilo ih je i ranije ali ove godine nekako kao da je tema konačno dospjela do glavnih vijesti. Vidim svijet uči o onom što smo mi prošli prije 32 godine. Tog dana, pričali su, škrtareći na detaljima, kao da se cijeli svijet okupio na raskriješću kod šeftelija. Kao da niko nigdje skriven ostao nije.

Dan je bio junski, vreo, ali se vrelina osjećala tek pri pogledu na zloslutno oružje i usijale kokarde na šajkačama. Stotine žena, djece, muškaraca, starica, staraca protjerani iz svojih kuća, sa svojih ognjišta stojali su opkoljeni naoružanim i maskiranim četnicima. “Podignite ruke i krenite!” povikali su pokazujući na put koji vodi ka šumarcima i livadama. Goloruki i u strahu od oružja, krenuli smo.
Nisam ja krenula. Mene je ona nosila. Nosila je mrvu svoju od 20 mjeseci. Moja mama. Nosila me i umirala od straha za moj više nego za svoj život. Vrelina, znoj, prašina sa kaldrme, noge joj klize nizbrdicom. Ne pada, jer zna da ako padne više joj neće dati ni da ustane, a ja svakako bez nje dalje ne bih ni mogla. Išla je, nosila me, a da ni pogleda podigla nije jer svaki pokret mogao je značiti smrt. “Na licu mjesta”, mislila je “razlila bi se moja krv po vreloj kaldrmi. Prsnula bi po rodu šeftelije što se tek oslobodio cvijeta pa žuri da raste na ovoj junskoj vrelini. A ovo moje u naručju ne bi više nigdje žurilo. Ne bi ni stiglo porasti…”

“Digni ruke”, jedan je četnik uz psovke vikao čovjeku koji je ruke spustio u visinu svojih prsa. Držao je pušku okrenutu prema njemu i nastavio vikati. Čovjek je pokušao objasniti: “Operisao sam srce. Ne mogu ja ruke ni podići…” Rafal. Metar ispred nje. Pao je. One od cvata tek oslobođene šeftelije dobiše crvene mrlje dok su njegovo tijelo ostavili u garaži pored puta. Muk. Tišina. Kad god bi mi pričala o ovom, rekla je da ni sama ne zna kako je prošla Stazom smrti, i ne bi se uvijek ni mogla sjetiti svih detalja i kako je došla do raskriješća na Bijelom Potoku.

Ali pamti. Pamti kundak puške koji udara njegova leđa. Pamti da on pada na zemlju, ali još je živ. Pamti da je tu zadnji put vidjela mog djeda, mog đedu, kako mi u istočnoj Bosni od milja kažemo. Pamti da su autobusi odvezli i njega i amidžu i još skoro 700 muškaraca i dječaka. Od tada ih zovemo nestali, od tada je to raskriješće ono koje je razdvojilo život i smrt. U jednom danu, ostarila je. Sa mnom u naručju postala je zauvijek moja heriona. Moja mama. I sad zna reći “e moje dijete, da nikad ne saznaš šta je pogan ljudska.”

Ne kopam. Ne pitam često. Ali priče o ovom danu izvlačim iz nje polahko, godinama, da se ne osjeti ugroženo i napadnuto mojim pitanjima. Ne žurim, jer ni sama ne znam koliko toga mogu podnijeti. Evo, pojest ću ovu breskvu i nastaviti radni dan. Mora tako. Zašto? Pa zato što nisu imali šeftelije. Njih već dugo nema, i čujem došle su neke nove vrste. Ali novo nema ukus djetinjstva i ne sjeća na majčine priče. Doduše, teške. Ali one koje moramo znati. Zato me raduje kad vidim da sve više ljudi zna gdje je su dva raskriješća, jedno u Klisi na kojem su nas oružjem opkolili, i drugo na Bijelom Potoku gdje smo se od voljenih rastali. Želim da vjerujem da njegove kosti nisu ni izdržale mnogo više od onog udarca kundakom, nisu ga mučili kako neke priče hoće nagovijestiti. I evo možda ću već sutra otići da pitam
zašto mu kosti još ne nalaze… možda, ako skupim dovoljno snage da saznam koliko zrna olova iz usijanih cijevi što se pružaju od kundaka je zabilježeno u njegovim tijelu, u njegovim kostima.

———————
Nakon zauzimanja Zvornika, pripadnici JNA i milicije u Zvorniku kao i dobrovoljci iz Srbije,
počeli su etnički čistiti okolna sela. Ubijeno je blizu 700 civila i raseljeno oko 5000 osoba.
Preživjeli još uvijek tragaju za posmrtnim ostacima svojih bližnjih. U selu Klisa 1.6. svake
godine se organizuje mirna šetnja “Stazom smrti”, s ciljem sjećanja na stradanja u ovom
dijelu Bosne i Hercegovine.

Piše: Selma Alić-Šišić

Izvor

Izdvojeno

BiH

Privremeni izvod iz centralnog biračkog spiska za ovogodišnje lokalne izbore dostupan je javnosti, saopšteno je iz Centralne izborne komisije BiH. CIK je pozvao sve...

Biznis

Stambeno poslovni objekat Nova Pecara u Tuzli bit će bogatiji za dugo očekivani Bingo hipermarket koji će svoja vrata će otvoriti 13. juna u...

Magazin

Pjevač Tropico benda, Aleksandar Sale Cvetković, doživio je nezgodu u jednom shopping centru te je završio u bolnici. Pjevaču je jučer iznenada pozlilo, nakon...

Vijesti

U tuzlanskom naselju Dokanj jučer se dogodila nesreća na radu u kojoj je smrtno stradao 33-godišnji radnik iz Zavidovića, potvrđeno je iz kantonalne policije....