Pjevačica Zlata Petrović kaže da, iako dugo živi u Beogradu, uvijek misli na selo Grabovac nadomak Obrenovca, u kojem je odrasla, pa tvrdi da bi tamo mogla da se vrati i gaji stoku! Zlata kaže da bi sa dvije krave i velikim placem bila zadovoljna, kao i da joj, kako vrijeme ide, sve više prija mirniji život, bez gužve i dreke.
– Što sam starija, sve se više sjećam svog odrastanja na selu. Poželjela bih svim generacijama moje djetinjstvo. Kada nemaš mnogo, ti ideš da ostvariš to što nemaš i boriš se. Nismo bili mnogo siromašni, mama je pjevala, očuh je svirao, ali mama je voljela kocku. Jedan dan smo imali džak para, drugi dan ni cvonjka. Ipak, ona je bila sve! I domaćica i majka, ali mora da postoji nešto što ruši tu divnu sliku. Od nje sam naslijedila snalažljivost i umijeće da zaradim novac. Uvijek sam voljela selo u kojem sam odrasla. Tamo je neka posebna vrsta mira i prija mi. Mislim da bih tamo mogla da živim samo s dveij krave na velikom placu. Prija mi mirniji život kako vrijeme prolazi – kaže pjevačica koja tvrdi da se od svake drame sklanja jer je to opterećuje:
– Nisam za dramu i svađe. Kad vidim da neko počne da mi priča s kim se sudi, s kim je na ratnoj nozi, samo kažem da više nemam snage da to slušam! Mislim da bi svijet bio mnogo bolje mjesto kad bismo se više voljeli i grlili, a ako već to ne možemo, bar ne moramo da se mrzimo.
Ona je više puta istakla da umije da radi sve seoske poslove i da joj ništa od toga ne pada teško.
– Sve te stvari i teške fizičke poslove je na selu morala majka da radi, a radila sam i ja. Mijesila hljeb, hranila stoku… Ipak, nisam njenom željom krenula da pjevam niti svojom, već božjom. Sve je to negdje zapisano, naše je samo da slijedimo instinkt, odnosno da pratimo taj unutrašnji osjećaj, dušu ili, kako neki kažu, intuiciju – zaključuje folkerka.
(Express/Republika)
