fbpx
Vijesti

NAJVEĆA VESNINA BOL: U roku od dvije godine izgubila sam dva sina

U jeku najveće slave, pjevačica Vesna Zmijanac prolazila je kroz najteže trenutke u životu. U svojoj autobiografiji “Kad zamirišu jorgovani” svojevremeno je opisala bol koji je doživkela zbog gubitka dva sina, oba puta u sedmom mjesecu trudnoće.

Bilo mi je, naime, suđeno da u vrijeme moje najveće slave spoznam i najveće duhovne muke, da veliku radost zbog velikog uspjeha potisnem i isto tolikom (još i većom, zapravo!) žalošću, da kroz lako podnošljivu, malu i kratkotrajnu fizičku patnju tijela spoznam i onaj ogromni, jedva izdrživi i vječno prisutan bol, bol koji gubitak djeteta ostavlja u roditelju – opisala je Vesna.

-Naše prvo dijete, sina, Vlada Jovanović i ja izgubili smo 1986. godine, kada sam bila u sedmom mjesecu trudnoće. Spontani pobačaj se dogodio u pauzi koncerta u Mladenovcu. I ne zamjerite mi što tu scenu (porođaja koji je iznenada i prijevremeno otpočeo i faktički se događao u garderobi iza bine hale u Mladenovcu, a trajao je i u toku puta do Beograda, pa i nekoliko minuta u bolnici) ne mogu da opišem čak ni danas, kada je prilično vremena proteklo.

Jer, to je jedan od onih bolova koji još uvijek boli, praznina koja još uvijek zjapi istom tamom, i kad god se toga sjetim (a sjećam se vrlo često), uvijek mi se utroba zgrči, uvijek mi se zguti u grlu i uvijek sebe kaznim pitanjem (na koje još od onda slutim odgovor) – da li sam i koliko sam ja (načinom svog života, prije svaga) kriva za to što se dogodilo?

U prvih nekoliko nedjelja nakon toga, dok je bol zbog gubitka bio još svjež, željela sam da i ja nestanem, da me nema. Krivila sam sebe, ne tražeći nijednu olakšavajuću okolnost, i pri tom sam samoj sebi smišljala takve patnje i muke kao kaznu, da sam, možda, u jednom trenutku i prešla onu granicu koja razdvaja svjesno sagledavanje činjenica od umišljenih, pomalo i bolesnih, u svakom slučaju pogrešnih (i grešnih!) zaključaka”, prisjetila se pjevačica, koja je nakon tragičnog događaja smogla snage da nastavi dalje, ne sluteći da je ponovo čeka isti scenario.

-No, život je tekao dalje. Posao je tražio svoje. Ponovo su zakazivana gostovanja otkazana zbog moje nesrećom prekinute trudnoće, a ja sam se svemu tome predala sa još većim žarom, u još bržem (gotovo bjesomučnom) tempu – želeći, valjda, da bježanjem u rad, u naprezanja i umor, zaboravim i tu neizliječivu ranu na duši (ona tjelesna, naravno, nije ni vrijedna pomena).

Nisam ni slutila da me, na nesreću, isto to – i još teže i gore jer je ponovljeno i u vrlo kratkom vremenskom razmaku – čeka već nepunu godinu kasnije. Vladino i moje drugo nesuđeno dijete, takođe sin, i takođe u sedmom mjesecu trudnoće, izgubila sam pod približno istim okolnostima 1987. godine”, napisala je Vesna.

-Pitala sam se i onda, i još uvijek se ponekad zapitam – čime sam zaslužila da mi se dogodi to što mi se dogodilo? Zbrajala sam (i još uvijek ih zbrajam) sve moje greške i grijehove, sva moja voljna i nevoljna nepočinstva, sve moje bijesove i posebno izražene mane, sve one ružne pomisli koje sam o nekome ili nečemu imala, sve ono ne baš pohvalno što sam i sebi i drugima učinila, sve ono lijepo i dobro što nisam ni sebi ni drugima učinila (a mogla sam ili sam morala), sve one trenutke u kojima sam nekoga (pa makar i nehotice) ovim ili onim, što sam rekla ili uradila, povrijedila – i tražila u svemu tome korijene i razloge takve i tolike kazne koja mi je dosuđena – iskrena je bila Zmijančeva u svojoj autobiografiji.

Poslije velike tuge za Vesnu je uslijedila najveća sreća – u oktobru 1989. godine na svijet je donijela kćerku Nikoliju. Cijelu trudnoću je preležala na jednoj zagrebačkoj klinici.

Nasljednica je krenula stopama svoje majke, a podarila joj je i dvije predivne unuke, Reu i Hanu. 

Izvor

Oznake: Showbiz

Možda vas zanima