fbpx
Connect with us

Hi, what are you looking for?

Sport

Đurasović se oprostio od košarke: Pred kraj mi se ispunila želja bitnija od svih uspjeha na terenu

Nikola Đurasović završio je igračku karijeru i u narednom periodu svoje košarkaško znanje prenosiće mladim sugrađanima iz Trebinja.

Mirno, tiho i dostojanstveno oprostio se od aktivnog igranja, ali će košarkaška lopta i dalje biti veoma bitan rekvizit u njegovom životu kojeg se ne može tek tako odreći.

U opširnom intervjuu za “Glas Srpske” Đurasović se sjetio svojih početaka, uspona, padova, slavlja i zadovoljstva koje mu je donijela radost loptanja pod obručevima.

“Nije previše teško bilo povući liniju i reći da je dosta, jer sam izvukao maksimum u karijeri. Možda je moglo više i rezultatski i po godinama, ali to je to. Da sam rekao dosta u 34. ili 35. godini bilo bi mi žao, a sad nije. Možda bih mogao da odigram još sezonu ili dvije, ali ne želim da uzimam mjesto mlađima. Okrećem se porodici, počinjem da radim privatno tako da je vrijeme za novi korak u životu”, istakao je Đurasović za Glas Srpske.

Dobro se sjeća svojih košarkaških početaka, a sjajni nastupi tadašnje reprezentacije SR Jugoslavije ponukali su ga da počne trenirati.

“Silne medalje i trofeji koje je Jugoslavija tada osvajala pa trojka Aleksandra Đorđevića protiv Hrvatske, dočeci košarkaša u Beogradu… uticali su na to da se počnem baviti košarkom. Moje društvo tada je vrijeme provodilo napolju, uglavnom na košarkaškom terenu gdje smo pokušavali da izvedemo poteze koje su radili naši proslavljeni igrači, a pogotovo da pogodimo trojku u posljednjem sekundu.

Lijepio sam postere Željka Rebrače, Vlade Divca, Saleta Đorđevića i svih drugih koji su dopali u ruke po zidu svoje sobe, a sa 16 godina sam ozbiljnije krenuo da treniram. Bilo je to lijepo vrijeme, sjećam se male dvorane u Gorici gdje je 20 dječaka pravilo gužvu na treningu, a nas je tada bilo 50 i svi smo željeli da postanemo neki novi Divac, Rebarac ili Sale. Profesor Dragan Zelenović na časovima fizičkog i hrabrio nas da treniramo pa smo i na njegov nagovor išli na treninge”.

Imao je dva debija za seniorski tim Leotara. Jedan slučajni i drugi planirani.

“Desila se situacija kada se povrijedio Miodrag Šakotić, zbog čega je završio karijeru, da me trener Bato Mičeta ubaci u sastav da popunim mjesto i dobijem dres sa brojem 14. Pred utakmicu on prijavi ekipu i slučajno umjesto broja 15, kojeg je nosio Dejan Bodiroga, upiše, moj 14. Tako se ni kriv ni dužan ni planiran nađem u startnoj petorci, a trener je samo čekao prekid da me zamijeni. Odigrao sam nekih 40 sekundi i zamalo postigao koš. Jasno mi je da mu tada nisam bio u planu pa više nisam igrao, ali sam dobio priliku iduće sezone kada sam imao 17 godina.

Duca Mandić se povrijedio i Bane Tadić me uvrsti u tim protiv gatačke Mladosti koja je bila veoma kvalitetna ekipa i kaže mi da ću igrati. Za njih je tada igrao Zoran Marojević, mene su zvali skakavac, pa mi je trener rekao da mašem dugim rukama ispred njega jer su mi noge spore te da ga ometam. Postigao sam 17 poena i još čuvam snimak te utakmice na VHS kaseti koju moram da prebacim na DVD”.

Prvi trofej stigao je na samom početku igračke karijere.

“Sa 19 godina sam bio šampion Republike Srpske i izborili smo prvi nastup u Ligi BiH. Bilo je neko lijepo vrijeme za košarku i sport uopšte, jer je bilo mnogo više jakih košarkaških centara poput Tuzle, Zenice, Sarajeva, Mostara… Borac je bio izuzetno jak i njihovi tadašnji timovi ravnopravno bi se nosili sa sadašnjim timom Igokee. U Ligi je tada igrao Kenan Bajramović, Nihad Đedović, Goran Ikonić, Nenad Marković, Martin Vanjak, Zoran Kukić, Nenad Đorić, Boris Blagojević… Igrači su tada iz Lige BiH lagano mogli da odu u Evroligu. Klubovi su dobro radili i samo je bilo pitanje kada će iznjedriti nekoga da ode u ozbiljno takmičenje”, naglasio je Đurasović u razgovoru za Glas Srpske.

Naveo je primjer da sada mlađi momci mnogo manje treniraju nego što je to bio slučaj ranije.

Mislim da nisu posvećeni treningu koliko smo mi bili pa je teško očekivati da naprave neke velike rezultate, jer je trening osnova svega. Ipak, kao pozitivan primjer navešću Amsala Delalića iz Borca koji radi kvalitetno i posvećeno tako da sam oduševljen njegovim napretkom. Napravio je prevagu protiv nas u Trebinju i pokazao da će biti veliki igrač ako ovako nastaviti da radi. Drago mi je što neko sa 19 godina pravi prevagu na terenu”.

Rodni grad i matični klub nije zaboravio u koji se redovno vraćao.

“Tri puta sam se vraćao u Leotar. Prvi put sam ga napustio i otišao u Slaviju gdje sam imao lijepu ekipu i individualnu sezonu što je donijelo poziv Drage Karalića iz Borca koji je bilježio dobre rezultate. To je bila velika stvar za mene i dolazak u Banjaluku jedan je od najljepših trenutaka moje karijere. Tu sam stekao mnogo prijatelja za cijeli život”, rekao je Đurasović.

Nakon dvije godine u Banjaluci uslijedio je povratak u Leotar.

“Trener je bio Dragoljub Vidačić i igrali smo polufinale plej-ofa sa Igokeom dok mi je drugi povratak u Leotar 2015. godine bio odskočna daska za odlazak u Makedoniju, a potom i Francusku. Union Ren je klub sa odličnim ljudima koji su posvećeni košarci koji su sve učinili da se osjećam kao u matičnom timu.

Koliko dobro rade svjedoči podatak da bi trebalo da uđu u drugu ligu dok planiraju da se probiju u elitu. Imao sam ponudu da ostanem raditi tamo i treniram, ali odlučio sam da se skrasim i posvetim familiji te vidim kako ću organizovati život poslije košarke”.

Prvi odlazak u inostranstvo desio se 2011. godine, a destinacija je bila Kipar.

“Htio sam da ostanem u Leotaru, ali tog ljeta dosta se kasnilo sa formiranjem tima i sve je kasnilo zbog para, jer nije bilo generalnog sponzora. Trenirao sam u Trebinju kada me pozvao Aco Damjanović jer je njegovom kumu Aci Matiću trebao igrač. Kipar je jedna prelijepa ostrvska, pravoslavna zemlja koja mi se puno svidjela. U ekipi su bila tri Amerikanca, tri Srbina i nekoliko jako dobrih kiparskih igrača pa smo pružali dobre partije i to mi je ostalo u jako dobrom sjećanju”, ispričao je Đurasović.

Zatim je prešao u Rumuniju.

“Došao je poziv Goce Mandića koji sam odmah prihvatio. Uz tri Srbina bila su tu i četiri Amerikanca pa smo napravili dobru atmosferu u ekipi. Uz to, klub se preselio iz stare u novu dvoranu, fudbalski klub bio je u padu pa su se navijači posvetili košarci, a nama je zadovoljstvo bilo igrati u takvom ambijentu”, dodao je Đurasović.

Uslijedio je povratak u Ligu BiH koji se pokazao kao pun pogodak.

Vratio sam se u Ligu BiH odnosno Spars na poziv trenera Marka Trbića. Odgovorno tvrdim da sam tim potezom produžio svoju karijeru do sada. Tada sam imao 30 godina i došao sam u ekipu momaka od 20 godina koji su me jednostavno tjerali da ispratim njihov ritam. Radio sam tako pune dvije godine i samo zbog toga uspio da igram do 40 godine”.

Većinu košarkaških želja je ispunio, ostala je jedna neispunjena, ali ne žali za njom.

Generalno gledajući ostaje žal za titulom šampiona u BiH. Namjestilo se tako da nikad nisam igrao u ekipi koja se borila za titulu. Sve su bile dobre, kvalitetne, ali nisu mogle do samog vrha iako sam igrao polufinala plej-ofa, sa Leotarom i Sparsima po dva puta. Imam osvojene kupove sa Borcem i Leotarom kao i tu juniorsku titulu prvaka. Zadovoljan sam što sam zdrav završio sezonu i da me neka povreda nije odvojila od terena mada je u jednom trenutku bilo prognoza da ću upravo tako završiti”, rekao je Đurasović.

Košarkaški putevi ukrstili su mu se sa četiri godine mlađim bratom Božom.

“Pred kraj karijere ispunila mi se želja, bitnija od svih zabilježenih uspjeha na terenu, da zaigram sa mojim bratom i ponosan sam na činjenicu da sam sa Božom igrao dvije sezone u našem matičnom klubu što mi je veliko zadovoljstvo”, dodao je Nikola.

Ne vjeruje da će brat krenuti njegovim stopama.

“Nije odigrao drugi dio ove sezone, ali još nije odlučio da kaže zbogom košarci. Vjerujem da će se spremiti ove ljeto i odigrati bar još jednu sezonu”, rekao je Đurasović.

Zna šta će raditi dalje, a već je počeo da se bavim određenim poslovima.

“Dobio sam ponudu da radim kao menadžer proizvoda, a i u akademiji Humski se bavim trenerskim poslom. Broj djece raste i u početku nisam mislio da se time bavim, ali vidim koliko su ta djeca željna sporta i koliko pozitivno utiču na mene tako da ostajem s njima jer mi mnogo prijaju”.

S obzirom na to da je bio najstariji u ekipi saigrači su ga zvali čiča, a na društvenim mrežama kraj karijere je upravo tako saopštio “čiča aut”.

“Zovu me tako i nimalo mi ne smeta, jer smo prava ekipa sa odličnom atmosferom mada mi nije jasno zašto me tako zovu ovi iz moje generacije kad smo istih godina (hahahaha)”, naveo je Đurasović.

U planu je i oproštajna utakmica koja će imati humanitarni karakter.

“S obzirom na to da sam igrao toliko dugo godina, imao toliko saigrača, stekao dosta prijatelja… pojavila se ideja da organizujemo revijalnu oproštajnu utakmicu u kojoj će nastupiti igrači koji su ranije prestali da igraju, a nisu uradili nešto ovako. Planirano je da bude 15 igrača iz Trebinja i 15 igrača sa kojima sam igrao u drugim klubovima. Utakmica će imati humanitarni karakter i skupljaćemo pomoć za jedno ugroženo lice”, istakao je Đurasović.

The post Đurasović se oprostio od košarke: Pred kraj mi se ispunila želja bitnija od svih uspjeha na terenu appeared first on SPORT CENTAR.

Izvor

Izdvojeno

Vijesti

Jeziv zločin u Tuzli koji je počinio Mujaga Čičkušić, ubivši suprugu Amelu i dvoje djece, pa sebe skokom za zgrade i dalje izaziva nevjericu...

Vijesti

Ovo je Amela Čičkušić koju je u Tuzli, zajedno sa dvoje djece sjekriom ubio muž Mujaga Čičkušić. Amela je radila kao medicinska sestra na...

Vijesti

Istražitelji još uvijek nisu utvrdili krajnji motiv trostrukog ubistva u Tuzli, ali iz dosadašnje istrage, taj čin Mujaga Čičkušić je planirao, a nakon njega...

Biznis

Javno preduzeće Autoceste Federacije BiH krenulo je u proces otkupa zemljišta na trasi buduće dionice autoputa između Tuzle i Orašja. Podsjetimo da je riječ...