Po onoj staroj šta tražiš to i nađeš, mi na društvenoj mreži Facebook opet nađesmo jednu lijepu zanimljivu priču. Objavio ju je Ismail Gutić na svom profilu. Radi se o susretu u brijačkoj radnji sa zanatlijama iz Janje.. Priču, po dopuštenju Gutića, prenosimo u cjelosti.
“Dobro si doš’o! – dočeka me majstor Muhamed i prije nego sam zakoračio u njegovu radnju – evo mi sjede dvojica vrijednih, i Bog dragi zna kad će se opet ovako okupiti kod mene. Ulazi da čuješ.”
Zakoračim u brijačku radnju Muhameda Bukvića i upadnem u vremenski vir sjećanja druge dvojice janjarskih zanatlija: Mehmeda Krajinovića (limar) i Hasana Mulamustafića (moler).
Mehmed Krajinović (1935) je 1958. godine otvorio prvu limarsku radnju u Janji. Kaže, za završni ispit u školi morao je napraviti bunarsku kofu (po janjarski: kùto, dobacuje brico).
-Morala je biti zapremine sedam litara. Ja sam to izračunao, utvrdio dimenzije, prenio na lim, isjekao, povezao kako sam u školi naučio – i položio. Kad sam otvorio radnju, uglavnom sam radio sitnije poslove. Nije tada Janja bila bogata kao kasnijih godina – najviše sam krpio i popravljao limeno posuđe”, kaže prvi janjarski limar.
Dvije godine po otvaranju radnje, 1960. upisao je tečaj za majstorsko zvanje. Zvanje majstora omogućavalo mu je da primi i obučava šegrte – buduće majstore. Prvi koji je kod majstora Mehmeda izučio limarski zanat bio je Osman Muharemović a potom Esad Karasalihović, Azem Alihodžić, Mustafa Sarajlić, Hazim Hadžirešić, Salih Hadžirešić, Asim Đekić, Kasim Đekić, Sabir Zečkanović…
-Ubrzo po otvaranju radnje počeo sam da radim šporet “fijaker”. Tokom izučavanja zanata u školi jedan profesor nam je, onako neobavezno, pokazao nacrt tog šporeta. Mene je to zainteresovalo pa sam po osnovu tog nacrta počeo da proizvodim prve “fijakere”. U to doba po janjarskim kućama su uglavnom bile zemljane furune – ne znam da je u čitavoj Janji bilo pet ili šest “fijakera”.
Sjećam se, jedna žena iz Šarampova je naručila da joj napravim šporet. Kada je “fijaker” bio gotov, ona ga je smjestila u kuću, napravila pitu, ubacila u rernu i, misleći da novi šporet radi k’o i zemljana furuna, otišla napolje za drugim poslom. Zadimila se kuća a pita izgorila! Eh, uz drugu, slatku pitu je “dežurala” – pa kad je sve lijepo ispekla onda je tu pitu donijela meni u radnju kao znak zahvalnosti”, sjeća se Mehmed Krajinović.
