Ova vijest je preuzeta sa portala Sport 1
Želeći da pohvale nastup Anela Ahmedhodžića u duelu sa Islandom na otvorenju kvalifikacija za Evropsko prvenstvo, navijači naše reprezentacije su na društvenim mrežama isticali brojne statističke parametre. Jedan je iz potpuno pogrešnih razloga dobio pažnju koju je svakako zavrijedio, a kasnija utakmica u Slovačkoj pokazala je zašto.
Naime, u četvrtak, 23. marta tekuće godine, kada su kvalifikacije za Evropsko prvenstvo tek počele, Anel Ahmedhodžić je bio igrač sa najvećim brojem “očišćenih” lopti u kompletnim evropskim kvalifikacijama. Ahmedhodžić je u utakmici protiv Islanda 12 puta izbacivao lopte ispred gola našeg nacionalnog tima, a u odabrano društvo od desetak najboljih igrača po ovom parametru smjestio se nakon prvih 90 minuta kvalifikacija i Siniša Saničanin sa šest ispucanih lopti.
Ko je činio ostatak ove liste? Stoperi Lihtenštajna, Gibraltara, San Marina, Farskih Ostrva i Malte, uz još poneki izuzetak. Šta nam onda ova spomenuta lista govori? Ona nam govori da je Bosna i Hercegovina u duelu sa Islandom kroz najveći dio meča igrala izuzetno slično kao selekcije Lihtenštajna, Gibraltara, San Marina i drugi liliputanci u ovim kvalifikacijama. U tome, iako je namjera navijača bila lijepa, zaista nema ništa vrijedno hvale.
Reaktivan pristup
Dakle, Bosna i Hercegovina je na domaćem terenu protiv Islanda, u utakmici u kojoj je slavila sa 3:0, potpuno prepustila sredinu terena gostima, smatrajući da joj je posjed lopte nebitan i da ne mora dominirati protiv Islanda da bi ostvarila pobjedu. Zato smo, nakon prvih 20 minuta duela sa Islanđanima, gledali isključivo bjesomučne pokušaje gostiju da organizuju smislen napad na našu postavljenu odbranu, a onda smo imali do kraja meča još 2-3 naša bljeska koja su rezultirala novim golovima i na kraju izuzetno uvjerljivom pobjedom.
Niko se nije osvrtao na činjenicu da Bosna i Hercegovina, koliko god da je slaba, protiv Islanda, koji je slabiji od Bosne i Hercegovine, koliko god da je jak, nije željela preuzeti ulogu favorita kako to danas svi favoriti rade. Opredijelila se isključivo na reaktivan pristup, iz situacija koje se mogu nazvati islandskim poklonima postigla je golove i u Slovačku je otputovala da proba drugom pobjedom već u startu doći u nevjerovatno komfornu poziciju za nastavak kvalifikacija.
Isti sastav koji je savladao Island istrčao je protiv Slovačke na teren i opet je izgledao kao što očekujete da izgledaju Lihtenštajn, Malta ili Gibraltar protiv reprezentacije srednjeg evropskog ranga. Ekipa je od starta bila fokusirana isključivo na to da loptu izbacuje što dalje od svog gola. Riskiranje u igri svedeno je na apsolutni minimum, a vrline koje pojedini igrači imaju evidentno su percipirane manama, s obzirom na to da je kompletna fudbalska ideja usmjerena u pravcu što manjeg rizikovanja. Tako je, recimo, Anel Ahmedhodžić ličio na prosječnog premijerligaškog igrača, jer je najveća vrlina koju on ima u igri, iznošenje lopte i pas igra u kojoj spada u elitne svjetske potencijale, Bosni i Hercegovini nepotrebna. Pa je tako potrebnije da Anel neumorno čisti lopte, kako jasno pokazuju već ranije istaknuti statistički parametri, nego da bude prva ili druga stepenica u kreaciji naše igre, ovisno o tome kakvu rolu ima Ibrahim Šehić.
Uglavnom, reprezentacija BiH je, nakon što je praktično 70 minuta protiv Islanda igrala ništa, otišla u Slovačku da proba igrati svih 90 minuta ništa, nadajući se valjda da će se i Slovaci nekako sami pobijediti. Na kraju smo mi sami sebe pobijedili, odnosno Slovaci su postigli golove iz naših grešaka. No, nije da nisu imali i drugih šansi da postignu gol, niti da smo mi, recimo, dali golove iz išta bolje izrađenih akcija protiv Islanda.
Nije problem u samom porazu u Slovačkoj i stoga ćemo se zaustaviti na zaključku da je selektor Hadžibegić u ove dvije utakmice odlučio igrati izuzetno dekadentan fudbal i da mu se percepcija da je sasvim prihvatljivo da protiv Islanda s cijelom ekipom stojiš iza lopte kroz najveći dio meča dobro obila o glavu u Slovačkoj, kojoj je Luksemburg pružio puno smisleniji otpor.
Problem je što Bosna i Hercegovina nema fudbalsku javnost, nema kritičnu masu sa elementarnim nivoom razumijevanja fudbala, koja će onda postaviti adekvatna pitanja poslije ovakvih poraza. Kao što je poslije meča rekao Ibrahim Šehić, mi iz poraza ne učimo i zato nam se ovo stalno dešava.
Događa nam se, između ostalog, jer samu fudbalsku utakmicu valjda posmatramo kao nešto što je krajnji rezultat različitog seta aktivnosti o kojima smo spremni sedmicama raspravljati, osim fudbalskih. I o fudbalskim nikad ne razmišljamo i ne raspravljamo, valjda jer o njima dovoljno ne znamo ili ne želimo znati koliko bismo trebali.
Svaki put kada izgubimo utakmicu, u prvi plan iskoče teme koje su apsolutno nebitne i glupe za razgovor i raspravu, a na njima se troši dragocjeno vrijeme koje bi se moglo iskoristiti da se govori o fudbalu. Nijedan poraz Bosne i Hercegovine nije fudbalski, barem u očima njene javnosti. Igrači su Island pobijedili jer su htjeli, a protiv Slovačke valjda nisu htjeli. Island su pobijedili jer su se profesionalno spremali, a nakon Islanda su se valjda prestali profesionalno spremati.
Nije ni selektor pomogao nespretnom izjavom da će igrati najsvježiji, potom imenovanjem istog sastava u obje utakmice, a onda isticanjem nedostatka fizičke spreme kao glavnog uzroka poraza. U prvom poluvremenu smo igrali užasno, a u drugom smo ipak popravili dojam i u teoriji možda mogli utakmicu odvesti i u drugom pravcu. U svakom slučaju, selektor je samo dokazao da ni sam nije svjestan uzroka poraza, što je zabrinjavajuće, jer da je problem bio u svježini i fizičkoj spremi, mi ne bismo bili bolji u drugom poluvremenu, nego bi nas Slovačka ponizila. Desilo se suprotno.
Selektor ne mora nikome ni polagati račune, jer sve i kad bi htio, ne čini se da ima dovoljno onih koje zanima šta je konkretna fudbalska ideja naše reprezentacije. Možda bi selektor i mogao objasniti takve stvari sasvim logično kada bi se one uopšte stavljale u prvi plan i možda bi nama kritičarima zapravo pokazao koliko ne znamo i ne razumijemo. No, mi se fudbalskim pitanjima istinski ne bavimo.
Prava pitanja
Ostaje tako dojam da se reprezentacija u prve dvije utakmice trudila što manje igrati fudbal, jer se ni estetski dojam ni posjed lopte ne cijene kao važni faktori, ili makar važniji od nekih drugih. No, u Slovačkoj se u prvom poluvremenu pokazalo da prepuštanjem proaktivne poziciju protivniku kroz najveći dio meča ne dobijamo apsolutno ništa. Drugo poluvrijeme, u kojem smo igrali drastično bolje, mada još nedovoljno da okrenemo utakmicu u svoju korist, pokazuje da je kompletna ideja iz prvog poluvremena, a koja se, to je važno istaći, na identičan način koristila i protiv Islanda, potpuno promašena. Ovdje se ne radi nužno o izboru pojedinaca niti izboru formacije za odigravanje utakmice, već o kompletnoj ideji igre. Ona je uzrok, a sve drugo su posljedice.
Bosna i Hercegovina mora nastojati da, uz izuzetak Portugala, nadigra sve protivnike do kraja kvalifikacija ako se želi plasirati na Evropsko prvenstvo. Budemo li smatrali da se na prvenstvo može otići sa deset igrača iza lopte i sa nadljudskim naporima Amara Dedića da u kontranapadima probije desnu stranu i uputi adekvatan (centar)šut, kako je to radio protiv Islanda, vrlo brzo ćemo shvatiti da nećemo daleko doći. Samo će tada biti kasno.
Možda je i selektor toga svjestan. No, ako nije, konstantno stavljanje u prvi plan ideje da je zakazala volja, odnosno da naši igrači nisu htjeli, a što naši mediji već uveliko rade, selektoru sigurno neće otvoriti oči. Može ga samo natjerati da, htio ili ne htio, razmišlja o takvim stvarima. Budemo li u tome uporni kako obično jesmo, umjesto da postavljamo prava pitanja, možemo samo svi biti na gubitku. Teško se, međutim, već sada oteti dojmu da će se upravo to desiti.
