Dar života
Ipak, male su šanse da će kolektivna trauma izazvana nestankom člana porodice ujediniti različite zajednice u BiH. Takođe je malo vjerovatno da nedovršeni poslovi iz ratova neće imati uticaja na buduće generacije. Jednostavno ima previše paralelnih i sukobljenih historijskih sjećanja, i previše povrijeđenih osjećaja ne samo zbog onoga što se dogodilo tokom rata, već i nakon njega, kada su mnoga odgovorna lica uspjela izbjeći pravdu.
„Ovo je naša realnost; bez istine nema ničega i svaka laž provocira još jednu laž. Ovdje svaka zajednica ima svoju istinu”, kaže Goran Zadro.
Njegova dva sina su premlada da bi s njima razgovarao o ratu, ali čim budu spremni, Goran je voljan podijeliti ono što se dogodilo članovima njegove porodice.
Goran, njegov brat Zoran i njihov prijatelj jedini su preživjeli brutalni masakr hrvatskih civila u selu Grabovica u septembru 1993. godine. Među 33 osobe koje su ubili pripadnici Armije BiH bili su svi članovi porodice Gorana i Zorana: otac Mladen i majka Ljubica, djed Ivan i baka Matija, te četverogodišnja sestra Mladenka. U vrijeme masakra, Goran je imao devet i Zoran jedanaest godina.
Grabovica je selo između Sarajeva i Mostara podijeljeno rijekom Neretvom koja teče do hrvatske obale Jadranskog mora i šarmantno je okruženo uzvišenim planinskim i šumskim krajolikom. U tim šumama Goran i Zoran su našli sklonište kada su Bošnjaci ušli u selo. Skrivali su se cijeli dan a kada su se vratili kući pronašli su masakrirana tijela svojih bližnjih i komšija.
Prvo smo sjedili u kafiću u Grabovici, a onda otišli na groblje u brdu gdje su sahranjeni njegov otac, baka i djed. Posmrtni ostaci njegove majke i male sestre nikada nisu pronađeni. „Često razmišljam o njima, od toga ne možete pobjeći. To je dio tebe. I, dok se sjećate, oni žive kroz vas. Ali ja živim sasvim normalnim životom. Ja sam sretna osoba. Završio sam fakultet, imam posao, porodicu… Moj život je zaista kako treba”, kaže Goran, 40-godišnji komjuterski inženjer iz Mostara, 30 minuta udaljenog od Grabovice.
Na pitanju misli li da je imao sreću što je preživio, dvoumi se. „Ne znam… zaista ne znam“, kaže on. „Ono što znam je da je život dar. Ljudi ga često ne poštuju dovoljno”.
Živjeti bez bake, djeda i tetke je, na neki način, normalna stvar za njegove sinove, koji će, vjeruje Goran, nastaviti s naporima da posmrtne ostatke dvoje nestalih članova njihove porodice ukopaju u grobnicu porodice Zadro. I ne boji se da će ova ‘štafeta’ generacija produbiti podjele u Bosni. „Sve zavisi o tome kako prezentirate prošlost”, ističe on, iako priznaje da bi to moglo postati toksično i rezultirati ljutnjom ili mržnjom.
„Ali njima je potrebna informacija o tome šta se dogodilo u njihovoj zemlji“, objašnjava on. „Oni zaslužuju da znaju… I postaraju se da se to više nikada ne ponovi”.
Ova tekst je nastao u okviru BIRN-ovog Reporting Democracy Travel & Reporting programa.
