Povežite se sa nama

Lifestyle

Violinistica porijeklom iz BiH svoje srce je ostavila u Velikoj Britaniji

Objavljeno

-

Jelisaveta Gluvić, uspješna je violinistica porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Godinu je studirala u Trstu na Konzervatoriju Giuseppe Tarini, da bi potom dvije godine provela živeći i studirajući u Velikoj Britaniji. Na pitanje gdje je trenutno, istakla je da živi u tokovima.

– Prvih godinu dana u Velikoj Britaniji bila sam na Newbold Collegu gdje sam učila jezik i stekla divna prijateljstva za cijeli život. Nije bilo teško navići se živjeti tamo jer je to veoma sređena država i ima puno toga da pruži, od kulture, zabave, turizma, ljudi za upoznati. Za studente ima mnogo povoljnosti, poput velikih popusta za razne kulturne manifestacije (pozorište, koncerti, izložbe) pa čak i restorane, shopping prodavnice i prijevozna sredstva. Klima mi je godila, a priroda je nestvarna. Ono što mi se posebno sviđa jeste što jako cijene prirodu i parkove, opisuje Jelisaveta.

image

Vjera u Boga

Pored Velike Britanije i Italije, po rođenju je živjela u Srbiji, a mjesta u kojima je odrastala bili su Bijeljina, Banja Luka, Laktaši i Prnjavor.

– Nije bilo uvijek lako mijenjati sredine, međutim imala sam mogućnost upoznati mnogo ljudi, steći divna prijateljstva, nova saznanja, te se razviti u skladu s tim, rekla je naša sagovornica.

– Kroz život sam dosta selila i to me je mnogo blagoslovilo, ističe Jelisaveta i dodaje da svoj uspjeh u muzičkoj karijeri pripisuje Bogu.

– Nije uvijek popularno spominjati Boga kada je u pitanju posao ili karijera jer se danas sve pripisuje samo čovjeku i njegovim dostignućima. Ja ipak imam malo drugačije mišljenje. Vjerujem da me najviše Bog pokreće i vodi. Da sam uvijek išla stazama kojima sam naumila, dosta toga bih propustila, priča Gluvić.

Kroz život je stekla brojna iskustva, na kojima je, ističe, prije svega zahvalna Bogu.

– Jedan od primjera je prebacivanje na drugi univerzitet usred studija. Iako je proces išao savršenim tokom, pred potpisivanje papira je postalo nemoguće. Pola sata poslije toga dobila sam mogućnost da studiram u inostranstvu. Prosto nevjerovatno, prisjeća se naša sagovornica.

image

Muzika u genima

Ona spada u četvrtu generaciju muzičara u porodici. Ljubav prema violini desila se na koncertu Stefana Milenkovića kada je imala samo pet godina…

– Moj pradeda je bio violinista i harmonikaš, a svirao je na elitnim mjestima po cijeloj bivšoj Jugoslaviji (Sarajevo, Zagreb, Beograd, Ljubljana…). Veliki uticaj na mene je izvršila moja majka koja me je prva naučila da odsviram nekoliko pjesmica na klaviru, ističe ona.

Obogaćena je momentima u kojima radi ono što voli – bilo to na ulici ili u nekoj prelijepoj sali. Koncert koji izdvaja održala je u Velikoj Britaniji.

– Svirala sam u kući moje prijateljice, sa oko osamdeset ljudi u publici. Nikad nisam osjećala veću povezanost sa publikom i uživanje u sviranju, iskreno će Jelisaveta, koja je sa nama podijelila i svoje mišljenje o svjetskoj muzičkoj sceni danas.

– Imam utisak da novokompovana muzika na neki način doživljava svoj krah. Daleko bilo da nema kvalitetne muzike, ali, nažalost, često kvalitetne kompozicije i pjesme ne postanu hitovi. Naravno, ima izuzetaka. Ono što se opet često dešava, za što vjerujem da je krivo vrijeme u kojem živimo i tehnika koja nas okružuje, a to je da ljudi vrlo lako gube interes za dobre stvari, dobru muziku, jer očekuju stalno nešto novo. To se dešava svugdje. Rekla bih da su nas na to navikle društvene mreže koje nas svakih nekoliko sekundi hrane novim informacijama i ako se slučajno “zadržimo” na nekom članku, postu, komentaru i pjesmi malo duže, mozak počinje da ludi. Kao da viče “daj mi nešto novo, novo, novo”, smatra Gluvić.

U Sarajevu se rodilo baš to “nešto novo”. Stekla je novo prijateljstvo sa sarajevskim producentom, te ističe da ih je “inspiracija poljubila”. Saradnja sa Hibridom (Dinom Aganovićem) na njegovom novom albumu “Na pola puta” bila je još jedno u nizu lijepih iskustava.

– Tog dana sam u Sarajevo došla zbog vize za Veliku Britaniju. Bliska drugarica kod koje sam odsjela, a također je sarađivala sa Dinom, pozvala me da svi zajedno idemo kod njega, čisto da se malo družimo i sviramo. Svi smo se sreli baš “na pola puta” i, eto, rodilo se nešto novo. Vjerujem da ćemo sarađivati još u budućnosti, ništa nije isključeno. Radujem se tom, još, neplaniranom projektu, priča Jelisaveta čiji je fokus trenutno na kamernoj muzici i sviranju sa prijateljima, koje smatra posebnim.

Sljedeća destinacija

– Kada više ljudi priča istu priču, svako ima svoj pogled, zna se kako to biva u društvu. Uvijek vas iznenadi neki novi detalj koji možda niste primijetili ranije. Solistički projekti će malo da sačekaju, ali i njima se radujem, otkriva naša sagovornica.

Da li će je sudbina vratiti u domovinu – ne zna, ali ističe da voli Bosnu i Hercegovinu, državu u kojoj je odrasla. Srce je, ipak, ostalo u Velikoj Britaniji.

– Iako sam tamo bila kratko, moje srce je brzo ukradeno. Nekad izgleda kao da Bosna i Hercegovina nije otvorena za život umjetnika. S druge strane, neću da se ograničim i kažem “hoću” ili “neću” jer vjerujem da Bog ima plan za mene kao i uvijek tako da ostavljam Njemu da mi pokaže koja je moja sljedeća destinacija, zaključila je Jelisaveta Gluvić za Moja BiH.

Ovdje pročitajte izvorni tekst:
Oglašavanje

COVID-19

Bosanski model: Ignoriši problem i nadaj se da će proći

Objavljeno

-

Od

Negdje potkraj prvog vala ove pandemije pozvan sam da virtuelno prisustvujem jednom predavanju o odnosima sa javnošću u doba kampanje kojeg je držala šefica komunikacija premijera jedne evropske zemlje.

Predavanje je održano putem Zooma uz takozvana „Chatham House“ pravila prema kojima je dozvoljeno javno iznositi sve što je rečeno, ali nije dopušteno iznijeti ko je šta rekao.

Uglavnom, riječ je o šefici komunikacija u uredu premijera jedne od većih evropskih država koja se, ruku na srce, nije baš najbolje snašla u prvom naletu korona virusa. Bilo je mnogo zaraženih, ekonomija je doživjela snažan udarac, i u upravljanju krizom na njenom početku je vlada države o kojoj govorimo imala jako loše rezultate. Ali nisu sjedili mirno i izgubili glavu.

Preduvjeti za provođenje bilo kakvih mjera među građanima jesu povjerenje i razumijevanje. Oni moraju imati povjerenje u ono što vlast radi, moraju razumjeti šta se od njih očekuje i zbog čega se očekuje to što se očekuje. Prvi korak do toga jeste priprema i provođenje istraživanja javnog mnijenja.

Pitanja za vlasti u BiH

U momentu kada je predavanje održano – a to je bilo nekad krajem maja – vlada o kojoj govorimo imala je rezultate obimnog istraživanja javnog mnijenja o percepciji krize i mjera koje se poduzimaju na njenom ublažavanju. Uzorak je bio povelik, a istraživanje je sadržavalo pitanja poput „Da li smatrate mjere koja poduzima Vlada opravdanim?“, „Da li razumijete potrebu nošenja maske?“, „Koje mjere smatrate nepotrebnim ili štetnim?“, „Šta biste vi predložili kad biste bili u mogućnosti?“…

Dakle, već u maju su nadležni imali podatke o tome koje su mjere nepopularne, koje su loše iskomunicirane, te koliko građani imaju povjerenje u vladu i ono šta ona poduzima. Na osnovu ovih informacija je bilo moguće planirati i provesti kampanju sa ciljem umirivanja javnosti i njene edukacije, te pripremiti naciju i vlasti za djelovanje u nastavku pandemije. I uistinu, koliko uspijevam pratiti dešavanja u svijetu i razvoj situacije sa pandemijom korona virusa – ne vidim tu zemlju među najpogođenijima drugim – ili već trećim – ako se uopće još može govoriti o tim talasima.

Razmišljajući o tom predavanju i istraživanju čije sam rezultate imao priliku vidjeti, početkom augusta sam (nakon kratkog lutanja i traženja pravih adresa na koje se trebam obratiti) kriznim štabovima bh. entiteta Federacija BiH i Republika Srpska, kao i kriznom štabu Kantona Sarajevo poslao upit sa sljedeća tri pitanja:

1. Da li ste radili istraživanje o tome kako javnost percipira trenutnu pandemiju korona virusa?

2. Da li postoji istraživanje o tome kako naša javnost percipira mjere koje poduzimate na sprečavanju pandemije?

3. Da li je moguće dobiti rezultate ovih istraživanja ukoliko ona postoje?

Najbrže je odgovor stigao od federalnog kriznog štaba – za svega nekoliko minuta. Nažalost, radilo se o automatski generisanom odgovoru u kojem je stajala informacija kako se nadležna osoba nalazi na godišnjem odmoru odgovoru i uputa da se za sve kontaktira kabinet federalnog ministra zdravstva. Iz kabineta odgovor nikada nije stigao.

Već skoro puna tri mjeseca otkako je upit poslan, nisu odgovorili ni iz Kriznog štaba Kantona Sarajevo, a jedina instanca koja se udostojila da uputi odgovor bio je Institut za javno zdravstvo RS-a, iz kojeg su već idućeg radnog dana objasnili kako su u fazi pripreme istraživanja.

Novalićeva obećanja

Razvoj situacije u posljednja tri mjeseca ne govori baš u prilog istinitosti ovog odgovora ali nadležnima u RS-a u ovoj situaciji idu barem bodovi za trud i profesionalnost u komunikaciji.

Nego, vratimo se malo federalnom nivou. Nekom koincidencijom, tri dana nakon upita koji sam poslao, a na koji iz federalnog kriznog štaba nikad nisu odgovorili, premijer FBiH Fadil Novalić najavio je kako će Vlada na sebe „preuzeti PR da građanima kaže kako je riječ o opasnoj bolesti“.

Naravno, najavljena kampanja podizanja svijesti o opasnosti koju nosi COVID-19 prošla je otprilike kao i manje-više sve što je Novalić u ovoj pandemiji obećavao – od funkcionalnih respiratora, do podrške privredi. Ne samo da je izostala ova kampanja nego je još došla i ona predizborna u kojoj premijer učestvuje u aktivnostima koje bi se mogle okarakterizirati kao svjesno masovno širenje zaraze.

Na kraju će se sve svesti na priču o neodgovornom narodu jer se i do sad u više puta pokazalo da kad broj novozaraženih opadne zasluge idu Kriznom štabu i mjerama koje izriče, a kad je u porastu, kriv je neodgovorni narod. A prilično je izvjesno da nam uskoro slijedi novo lutanje u mjerama i da proteklih osam mjeseci pandemije nije bilo dovoljno da se prikupe korisni podaci i provedu adekvatne kampanje informisanja, edukacije i podizanja svijesti o tome šta treba činiti u slučaju da broj zaraženih opet počne rasti.

Mjeseci su bačeni u vjetar jer se kod nadležnih stvorilo mišljenje da je opasnost prošla ali će se svi propusti već dati objasniti time da se „narod opustio“. I dok se proteklih nekoliko mjeseci znalo čuti kako smo prešli na tzv. „švedski model“, ispred očiju nam je promaklo da su nam od samog početka nadležni prodali svoj stari dobri „bosanski model“: ignoriši problem i gledaj možeš li se gdje ugraditi, ako problem eskalira, nadaj se da će proći sam od sebe, a ako ne prođe, već će se naći neko na koga će se moći prebaciti odgovornost.

Ovdje pročitajte izvorni tekst:
Nastavite čitati

Lifestyle

Zaljubljenik u automobile Mirzet Halilović, vozi “Fiću” iz 1961.: U Berlinu osvojio prvu nagradu za restauraciju

Objavljeno

-

Od

Mirzet Halilović je stratsveni zaljubljenik u automobile, koji posljednjih petnaestak godina restaurira raritetne primjerke četverotočkaša.

U njegovom je posjedu popularni “Fićo”, koji je proizveden 1961. godine, a kojeg Halilović s ponosom registruje i vozi.

I na razgovor sa ekipom Anadolu Agency (AA) je došao sa “Fićom“, a prethodno je s njim odvezao majku u kupovinu.

“Ovog fiću kupio sam u Sarajevu prije 12 ili 13 godina od jednog doktora Ljubovića. I mene je privuklo što ovaj fićo ima vrata na kontra mjestu. Fićo je 1961. godište i najstariji je primjerak u Bosni i Hercegovini. I onda sam pristupio restauraciji koja je trajala nekoliko godina“, kaže Halilović u razgovoru za Anadolu Agency.

Njegova volja i entuzijazam plijeni na svakom koraku. Poznat je i kao maratonac, ali i čovjek koji se odaziva raznim društveno-korisnim aktivnostima. Kada je riječ o njegovom “Fići“ iz 1961. godine ističe kako je u Berlinu dobio prvu nagradu za restauraciju, a da je išao na takmičenja u Beograd, Zagreb, Dubrovnik…

Pored “Fiće“ Halilović restaurira i WV kombije.

“Ovo je primjerak VW kombija T2a. Oni su išli od 1967. godine i karakteristika ovog primjerka je što on ima drvene stranice. Ovo je jedina serija što je VW radio sa drvenim stranicama. Ja sam sa ovim kombijem učestvovao na VW festu u Sarajevu, prije nekih mjesec dana, i osvojio sam prvu nagradu za restauraciju“, ističe Halilović.

Restaurirani kombi procijenjuju da vrijedi do 15.000 eura. No, nema pravu računicu koliko je sredstava uložili u njegovu obnovu. Kombi može razviti brzinu i do 120 kilometara na sat. Ima četiri brzine i vazdušno hlađenje motora…

“Sve je više ljudi u posljednje vrijeme koji pristupaju restauraciji ovih automobila, pogotovo marke fićo. Malo ih ima sa kontra vratima u BiH, možda još jedan primjerak. U Hrvatskoj isto tako par komada, u Srbiji… Ali, kupuju ljudi ove standardne fiće. U mojoj kolekciji nalazi se još 45 ovih fića i svi su oni sređeni. Ja radim restauraciju u zadnje vrijeme VW kombija“, zaključuje Halilović.

Restauracija raritetnih primjeraka četverotočkaša nije moguća bez velike ljubavi prema poslu. U posao je uključeno dvadesetak ljudi i svako na svoj način vraća stari sjaj automobilima. Mora se odvrnuti svaki šaraf, dio i sklopiti u jednu fascinantnu cjelinu.

Ovdje pročitajte izvorni tekst:
Nastavite čitati

Najčitanije