Connect with us

Vicevi

VIC DANA: Savremena tehnologija

Objavljeno

na

Otišli Mujo i Haso u London da vide koliko je napredovala tehnologija. Lutajući gradom zapazili su kako se ljudi javljaju na mobilne telefone veličine kutije šibica. U izlozima prodavnica videli su malene kompjutere u raznim bojama, koji samo što ne kuvaju kafu…

Mujo ogorčeno gleda sve to i buni se što toga nema u Sarajevu. Sine njemu ideja:

● Ajde, Haso, da odemo u saunu da vidim kako će se javljati na telefone kad su potpuno goli.

Odu oni u saunu, Mujo se lukavo smeška, kad odjednom – zazvoni telefon. Osvrne se Mujo, gleda kome zvoni telefon i ne može da veruje očima. Englez vadi telefon iz zadnjice i javlja se. Mujo u još većem čudu. Tako i drugom zazvoni telefon, pa trećem… Mujo pobesni, ode u toalet i stavi toalet-papir u zadnjicu tako da mu viri deo papira, a zatim uđe u saunu.

Spazi ga Englez, priđe mu i kaže:

● Sorry, mister, viri vam toalet-papir iz zadnjice.

Na to će Mujo:

● E, budalo, nije to toalet-papir. Stiže mi faks!

Ovdje pročitajte izvorni tekst:
Oglašavanje

Vicevi

“Biti drugačiji i isticati se u našem društvu, nije prihvatljivo!”

Objavljeno

na

Od

Razgovarala: Adna Halvadžija

Živimo u državi u kojoj je doista teško ostvariti zapažen uspjeh i doći do željenog cilja, obzirom da država pridaje malo ili nikako pažnje za mlade osobe koje su uspješne u sportu, aktivizmu, poduzetništvu i slično. Sportski događaji poput nekih “važnih” fudbalskih utakmica ili poznatih sportista znaju u medijima zauzeti čitavu naslovnu stranu, a uspjesi u nekim drugim sportovima posebno uspjesi osoba s invaliditetom, u kojima naši mladi sportisti osvajaju zlatne medalje i obaraju rekorde zauzmu tek neki mali dio jednog izvještaja poput dvije do tri rečenice ili u najgorem slučaju, izvještaja nema nikako.

Ilma Kazazić je prva žena u historiji Bosne i Hercegovine, koja je prvi put sa svojih 15 godina učestvovala na Paraolimpijskim igrama u Sočiju 2014. godine i postigla je zapažene rezultate. Pored toga, Ilma je dobila nagradu grada Sarajeva – “Sarajevska pahuljica”, za izuzetne rezultate u promicanju i afirmaciji općedruštvenih vrijednosti i u nastavnim i vannastavnim aktivnosima, a naročito u postignutim uspjesima na takmičenjima u oblasti sporta. Ilma je student Fakulteta informacijskih tehnologija u Mostaru i osvojila je drugo mjesto na takmičenju stručnih radova iz oblasti digitalnog grada na Četvrtom mediteranskom forumu “Dubrovački razgovori” – Digital City Challenge 2020 gdje je prezentovala svoj rad na temu Smart Parking System-a.

Iz razgovora s Ilmom smo saznali da se njeno odrastanje nije mnogo po čemu razlikovalo od odrastanja njenih vršnjaka, ali isto tako da li se poštuju osnovna ljudska prava osoba s invaliditetom, kao i ko je i šta je njena najveća motivacija i podrška u životu.

Koliko (ni)ste kao osoba s invaliditetom bili prihvaćeni u Vašem društvu kao osoba s invaliditetom? Prema Vašem mišljenju, koliko se zaista poštuju ljudska prava osoba s invaliditetom u BiH?

Ilma Kazazić: Nikad nisam gledala na neki nedostatak kao problem. Možda je to razlog što nisam osjetila diskriminaciju i neprihvaćanje u većoj mjeri tokom odrastanja. Kroz odrastanje sam bila okružena različitim ljudima koji su se prema meni ophodili kao i prema svima drugima.Ljudska prava se osoba s invaliditetom se ne poštuju u mjeri u kojoj bi trebalo da se poštuju. Ako krenemo od osnovnih stvari kao što su arhitektonske barijere, ne postoje taktilne staze, većina semafora nema zvučne signale, javni saobraćaj je prepreka kako za slabovidne tako i za osobe koje koriste pomagala za kretanje. Ovo su samo neki od općepoznatih primjera gdje se zanemaruju potrebe osoba s invaliditetom.

Sve osobe u našem društvu, ne samo osobe s invaliditetom, susreću se sa nekom vrstom osude, sažaljenja ili predrasuda. Iako nemate nikakav problem, a kosa vam je naprimjer obojena u neku neobičnu boju, vjerujem da bi se svi okretali i sa čuđenjem gledali. Neki bi bili zadivljeni tom neobičnom bojom, dok bi drugi osuđivali jer izgleda drugačije, a biti drugačiji i isticati se u našem društvu je nešto što je obično neprihvatljivo.

Kako ste se počeli baviti sportom i zašto ste baš skijanje odabrali – iako ste osoba s invaliditetom da li Vam je to predstavljalo problem? Koliko Vam je bavljenje sportom pomoglo da prevaziđete barijere?

Ilma Kazazić: Skijala sam rekreativno kao djevojčica sa svojim ocem, koji je ujedno i “krivac” za moju ljubav prema skijanju. Profesor Senad Turković, koji nažalost više nije sa nama, oduševljen mojim uživanjem i hrabrošću na skijama, imao je želju da me uvede u svijet profesionalnog skijanja, koji je za mene bio novi. Ni sama ne znam kako, vjerovatno je to bio splet nekih okolnosti te smo se nedugo nakon toga našli na prvim Međunarodnim skijaškim trkama i Paraolimpijskim igrama.Prije svega, sportom se treba baviti zbog održavanja zdravog života, aktivnosti i druženja, a pored toga sport je imao vrlo značajnu i pozitivnu ulogu u mom psihofizičkom odrastanju.Takmičenja dolaze kao “šlag na tortu” i šansa da pokažete šta ste do tog momenta treniranjem i zalaganjem postigli. Kroz sportske aktivnosti imala sam priliku takmičiti se i rame uz rame s osobama koje nemaju fizičke barijere. Iako sam imalo dodatnu fizičku prepreku rezultati takmičenja bili su poprilično ujednačeni. Nisam imala osjećaj da sam drugačija od mojih kolega, poštovali su me kao prijatelja i gledali kao konkurenciju na takmičenjima.

Učestvovali ste na paraolimpijskim igrama 2014. i 2018. godine i postigli ste velike rezultate kao pioniri alpskog skijanja. Koliko se cijeni uspjeh mladih ljudi – osoba s invaliditetom u našem društvu?

Ilma Kazazić: Zaista je velika čast predstavljati Bosnu i Hercegovinu, kao prva žena u historiji iz BiH sa samo 15 godina na smotri najboljih takmičara svijeta, Paraolimpijskim igrama. To je zaista san svakog sportiste, uspjeh je sam po sebi i učestvovati na ovakvom takmičenju. Za učešće na igrama kao što su Olimpijske, potrebno je puno truda i rada, ulaganja i odricanja, ali i sportske sreće na takmičenjima koja su put prema Olimpijskim igrama.Ostvariti zapažen rezultat svakako je kruna svega što ste žrtvovali usput kako biste došli do igara. Kada koračate prema ovako velikom uspjehu, na putu prema istom se ne obazirete da li neko to cijeni ili ne.Mislim da osobe koje naprave uspjehe u životu teško prođu nezapaženo, veći je problem sistemska podrška koja nije adekvatna na tom putu, kao što smo se uvjerili više puta kada su u pitanju mladi i perspektivni sportisti iz naše države.

Da li ste tokom Vašeg odrastanja i studiranja imali utisak da se prema Vama ljudi drugačije ophode zbog toga što ste osoba s invaliditetom?

Ilma Kazazić: Na studiju na Fakultetu informacijskih tehnologija u Mostaru, profesori na mene nisu gledali kao na “posebnog” studenta zbog mog nedostatka, čak naprotiv, zbog moje sportske karijere i izostanaka na fakultetu, koji su bili neizbježni, profesori su se trudili da mi omoguće jednake uslove i ispoštuju sva moja studenska prava koji važe za sve studente, na čemu sam im neizmjerno zahvalna. Iako je to zaista veliki izazov, danas mogu konstatovati da sam ipak uspjela uskladiti i sportsku i akademsku karijeru, a što je najbitnije obje su još uvijek u toku.

Živimo u modernom vremenu, gdje Instagram, Facebook, TikTok i ostale društvene mreže kroje mišljenja i stavove mladih ljudi. Da li imamo prihvaćenu kulturu diskriminacije i odbacivanja nad mladim osobama s invaliditetom?

Ilma Kazazić: Društvene mreže kao i sve ostalo imaju svoje dobre i loše strane. Iako mogu pokrenuti diskriminaciju i vrijeđanje, njihova glavna svrha je konekcija ljudi istih ili sličnih interesa i mogu dosta toga učiniti za inkluziju i educiranje korisnika kako bi se poboljšao status osoba s invaliditetom u društvu. Postoje različite stranice i osobe koje putem ovih mreža ruše predrasude. Čar društvenih mreža je što uglavnom sami biramo sadržaj koji želimo gledati. Mislim da treba koristiti opcije kao što su “unfollow” ili “block” isto koliko i “like” i “share”, jer nam upravo te opciije omogućuju da filtriramo sadržaj društvenih mreža koje koristimo.

Šta je to ono što Vas motivira da iz dana u dan (p)ostajete motivacija i sebi i drugima? Kako biste Vi motivirali druge osobe s invaliditetom da rade na sopstvenom razvoju?

Ilma Kazazić: Slava i uspjeh su prolazna stvar, ali znanje i iskustvo koje steknete na tom putu su neprocjenjivi. Ništa se u životu neće promijeniti ukoliko se sami ne pokrenemo i ne napravimo barem jedan mali korak ka ostvarenju naših snova. Treba gledati na život sa dozom optimizma jer sami sebi bi trebali biti najveća konkurencija i motivacija.

Ovdje pročitajte izvorni tekst:
Nastavite čitati

Vicevi

VIC: U Njemačkoj

Objavljeno

na

Od

Huse i Hase izbjeglice u Njemačkoj.

Hodaju Berlinom totalno gladni, i na kraju uđu u jedan restoran da pojedu nešto.

Dolazi konobar i pita ih:
– “Bite?”

A Haso ce:
– “Kobasice, kobasica bolan, znas ba okruglo dugačko, peče se na roštilju”, konobar ga blijedo gleda:
– “Niht foshten.”

Vidi Huso nema fajde od objašnjavanja pa kaže Hasi:
– “Izvadi onu stvar bolan Haso, pa će se sjetiti valjda sta je kobasica na roštilju.”

– “Ne mogu, sramota me je.”
– “Ma daj puno smo gladni bolan…”

Izvadi Haso, pokaza konobaru (onu stvar) tek će konobar:
– “A, foshten, foshten”, i stvarno za deset minuta stigoshe dvije porcije savršenih kobasica.

Sutradan dolaze oni u istu kafanu u isto vrijeme, kad ono drugi konobar. Ponovo Haso objašnjava konobaru, ali ovaj opet nikako ne razumije:
– “Ma kobasica bolan, ovdje smo jeli jucer, okruglo dugacko, pece se na rostilju. Nista. Nista Haso, morat ces ga ponovo vadit bolan.”

– “E vala vadi ga ti danas, ja sam ga vadio juce, i ne mogu sramota me više.”
– “Ma vadi ga bolan, jer ako ga ja budem vadio donijet će nam ćevapčiće.”

VIC: Broj sedam
Na jednoj rođendanskoj proslavi raspričali se ljudi o praznovjerju. Jedan kaže:

– “Ja vam čvrsto vjerujem u broj sedam. Rođen sam 7. 7. 1957., žena mi je točno 7 godina mlađa od mene, imam sedmero braće, sedmero sestara i sedmero djece. Ja i žena stanujemo u Ulici Sedme brigade do koje vozi tramvaj 7. Tako ja jednom odoh na hipodrom i tamo je bio konj sa brojem sedam. Odmah sam se okladio na njega!”
Jedan drugi kaže:

– “I, jel’ konj bio prvi?” Ovaj prvi mu odgovori:
– “Ne, bio je sedmi.”

VIC: Lukavost
Išli Haso i Huso džunglom. Haso nosi ćup a Huso balvan. Naiđoše oni tako na domoroca i ovaj ih zaustavi i upita:
– “Hej ti, zašto nosiš ćup?”

Haso:
– “Pa ako naiđe tigar, ja u ćup i ne može me pojest!”

– “Dobro.” – kaže ovaj.
– “A ti, drugi, zašto nosiš taj balvan?”

Huso:
– “Pa vidiš, naiđe tigar, ja bacim balvan i mogu brže pobjeć!”

VIC: Svinja
– “Fato, Vas muz Mujo mi je juce rekao da sam svinja!”

Fata:
– “Ma takav je on. On uvjek ljude ocjenjuje po vanjskom izgledu!”

VIC: Mamine preporuke
Svatovi došli po mladu, veselje dostiglo vrhunac, svi veseli samo mlada nešto zabrinuta.

Primijeti to njena mama pa je počne tješiti:

– “Nije ono strašno prvi put, samo na početku malo boli i odmah je lijepo. Kasnije je sve ok.”

– “Nije to mama, znam se ja mama izvrsno tucati, nego ne znam kuhati!”

VIC: Žena i spavaća soba
Vrati se Haso kući iz Njemačke. Nije ni ušao na vrata a on će ti Fati:

– “Ženo, pravac spavaća da ti pokažem najnoviju pozu, zove se Tigrov skok.”
Fata, šta će, posluša ga, uđe u sobu skine se i legne na krevet.

Ulazi Haso u sobu, skida se, penje se na ormar i kaže Fati:
– “Gledaj Fato sad Tigrovog skoka.”

Zaleti se, skoči ali promaši krevet i razbije se na podu…
Leži ti tako on i jauče… Jaooo, jaooo, jaooo…

A Fata će na to:
– “Je** te taj Tigrov skok kad samo ti uživaš!”

VIC: Zmija
– “Doktore pomagajte, umirem ujela me zmija”

– “Gdje vas je ujela?”

– “Iza kuće!”

– “Hm….a za sto vas je ujela?”

– “Sta ja znam, iz cista mira…”

VIC DANA: Magarac
Došlo tročlano Predsjedništvo u novootvoreni zoološki vrt u Sarajevo i naredilo svim životinjama da se pakuju, jer se sele u Tuzlu zbog naredbe Visokog predstavnika Paddya Ashdowna.

Životinje u strahu, neće da idu iz glavnog grada.

Dogovore se životinje da pošalju lava da pregovara jer je ipak on car. Ode lav, vraća se poslije 15 minuta i kaže:
– “Oni tamo neće ni da čuju.”

Na to će lija:
– “Idem ja da probam. Ja sam lukava, možda sredim nešto.”

Vraća se lija poslije 20 minuta, sva pokisla i kaže:
– “Ma kakvi, nema ba ništa, neće ni da čuju.”

Pojavi se magarac odnekud i kaže:
– “Daj da idem ja da pričam s njima.”

A životinje će na to:
– “Ma bježi ba magare, bili i lija i lav pa ništa!”

A magare će na to:
– “Daj da se izredamo svi, bar ćemo produžiti odlazak.”

I tako ode prvo magare, nema ga sat vremena, prođe 2 sata, a magare dolazi pijano i vikne:
– “OSTAJEMO OVDE!!!”
– “Pa kako si uspio, magare?”
– “Pa otvorim ja vrata, a tamo sve moji školski drugari!”

VIC: Zlatna ribica
Upeco Mujo zlatnu ribicu i ona mu odluci ispuniti tri zelje da je pusti.

– Prva zelja Zdravlje.

– Druga zelja Sreca i bogastvo.

– Treca zelja da te upecam jos tri puta.

VIC DANA: Ponuda
– “Da li bi spavala sa mnom za 100.000 eura?”

-” Pa, kad razmislim, bih!”

– “A za 10 eura?”
– “Kako se usuđuješ? Šta ti misliš ko sam ja?”

– “To smo već utvrdili, sad se samo cjenkamo!”

VIC: Budala
Mujo se zali Hasi kako mu Feta uvek kaze kako je ona u pravu u svemu.

– “A ja kazem njoj: onaj ko je u pravu velika je budala! Jesam li u pravu Haso?”

– “Jesi vala jarane, upravu si.”

Ovdje pročitajte izvorni tekst:
Nastavite čitati

Najčitanije