U 2020. baš i nećemo spajati praznike, što smo već usavršili

4

Vlada koalicijskim partnerima predstavlja cjelovito rješenje izmjena Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a ljevica se najviše buni njegovoj ideji ukidanja Dana neovisnosti kao državnog praznika.

Jedan od prijedloga bio bi i uvođenje novog blagdana (neradnog dana), spomendana svim žrtvama Domovinskog rata koji će se, bude li u konačnici prihvaćeno, obilježavati 18. studenoga, što je dan pada Vukovara u Domovinskom ratu.
Osim uvođenja novog spomendana već je otprije poznato da će se vratiti stari Dan državnosti, i to 30. svibnja, što je datum na koji se slavila hrvatska državnost prvih deset godina od uvođenja višestranačja. Isti se sada slavi 25. lipnja, što je dan kada je Sabor 1991. godine donio odluku o samostalnosti i suverenosti, no nije se uvriježio.

Milanović smatra da Plenki naciji pokušava utjerati HDZ-ove blagdane, ‘u bezidejnosti i praznini svog bivanja sada’, barem tako on to kaže. Nama je jasno da većina Hrvata više ne zna koji državni praznik pada na koji datum, pošto ih stalno mijenjaju. Potrude se doznati tek kad treba spajati te iste blagdane, to je jedina tema koja ujedinjuje i lijeve i desne.

Za Hrvate koji misle da su upoznati sa svim državnim praznicima i blagdanima, evo malog kviza koji otkriva uklapate li se u stereotip…

Provjerili smo što se može spojiti u 2020. i moramo vas razočarati

Isti taj Dan Državnosti mnogi su voljeli povezivati s ranijim praznikom 22. lipnja, Danom antifašističke borbe, e to bi tek bilo megalomansko spajanje. Ipak, pošto će novi Dan državnosti pomaknuti na 30. svibnja, što je subota, mnogi će ostati nesretni.

Uskrs iduće godine godine pada tek na 12. travnja, pa odmaramo na Uskrsni ponedjeljak. Zaposleni će imati sreće što 1. svibnja pada na petak jer će imati malčice duži vikend nego obično.






Novi dan državnosti (30. svibnja) pada na subotu, a Dan antifašističke borbe (22. lipnja) na ponedjeljak. Dan Domovinske zahvalnosti 5. kolovoza je u sredini tjedna, točnije u srijedu, a Velika Gospa pada na subotu (15. kolovoza).

Novi najavljivani blagdan 18. studenoga pada na srijedu pa Hrvati opet ne mogu izorganizirati na poslu masovno spajanje vikenda, jedino ako su baš beskrupulozni. Tijelovo je inače uvijek četvrtkom, a sljedeće godine pada 11. lipnja. U četvrtak će padati i Dan nezavisnosti 8. listopada, Svi sveti 2020. bit će u nedjelju, Božić u petak, a Sveti Stjepan u subotu.

Već i letimičan pogled na kalendar pokazuje da će spajanje neradnog tjedna biti mnogo, mnogo teže izvesti pod tim okolnostima.

Od Juge do Hrvatske – kako smo usavršili spajanje blagdana

Kako u dva tjedna iskoristiti samo pet dana godišnjeg – to i razne inačice tog pitanja o tome kako potrošiti što manje dana godišnjeg, a zapravo biti na godišnjem što duže nastalo je još u Jugoslaviji, dok je Tito hodao zemljom. Spajanje svih mogućih praznika s vikendima, blagdanima, svinjokoljama, rođendanima i ostalim ‘vrstama praznika’ nacionalni je sport ne samo u Hrvatskoj, a odmah nakon Nove godine većina zaposlenih se danima bavi proučavanjem kalendara tražeći na njima crvene datume i kombiniraju gdje strateški uglaviti godišnji odmor. Kada na državne praznike nadodamo međunarodne praznike, pa kada se na to još nadoveže crkva sa svojim blagdanima, u jednoj godini ima dovoljno prostora za nekoliko produženih vikenda i ‘ušićarivanju’ dana za godišnji odmor.

Hrvatska se zadnjih desetljeća pobrinula napraviti priličnu zbrku oko praznika i blagdana, mnogi ne znaju kad je koji blagdan radni ili neradni, drugi pak nisu sigurni slavi li Hrvatska Dan antifašističke borbe ili Prvi maj, odnosno Praznik rada, jer misle da je to jugoslavenski/komunistički praznik, pa da ih netko ne optuži da ne mogu prežaliti Tita…

No, kako god da okrenemo, drugi dio godine je puno izdašniji, jer nakon Nove godine, pa sve negdje do proljeća praktički nema nikakve šanse nešto spojiti, jer blagdana u to vrijeme praktički nema, ali zato od travnja, od Uskrsa, kreće rock ‘n’ roll.




Za usporedbu, tako je otprilike bilo u Jugoslaviji, samo što su državni praznici bili, iz dobro poznatih razloga, popularniji od vjerskih blagdana. Pored Dana republike, Dana mladosti i Praznika rada posebno je bila popularna proslava Nove godine kada se i po tri dana nije radilo, jer se i repriza dočeka smatrala nekom vrstom praznika. Razne obljetnice brojnih bitaka iz NOB-a također su imale svoj dan, a kada bi preminuo neki visoki dužnosnik Partije ili Komiteta, proglasio bi se neradni dan žalosti, koji radi nepredivljivosti smrti nitko nije mogao unaprijed organizirati u neki produženi blagdan, ali sigurno je bilo lukavaca kojima je čak i to uspijevalo.

Uspijevalo se čak i radne dane pretvoriti u neradne. Primjerice Dan žena je bio poznat po tome što bi firme organizirale ručkove za drugarice na koje bi došli i drugovi, pa je taj dan, iako službeno radni, uglavnom bio neradni.

Usput bi se, kako bi produženi blagdan ili vikend trajao još duže, izmišljala i bolovanja, pa se osim praznikovanja radilo u polju, sadio krumpir, zidale vikendice… Ima toga naravno i danas, uz razliku što su Uskrs i Božić postali glavni blagdani, pa tako od Božića do Tri kralja vješto se može iskombinirati dva tjedna godišnjeg uz samo tri-četiri iskorištena dana. Upravo oko Božića je nastala i duhovita ‘poštapalica’ – “Nitko nema što Srbin imade, dva Božića od hrvatske vlade”, jer nakon Tri kralja ide pravoslavni Božić kojeg pravoslavni vjernici imaju pravo provesti u krugu svoje obitelji. Sve u svemu, spajanje blagdana jedina je ostavština Jugoslavije koje se nitko ne želi odreći.