fbpx
Connect with us

Hi, what are you looking for?

Vijesti

“Svaki juli je bolan i težak, jer nosi sa sobom sjećanje na najteže trenutke u mom životu” – NEON Televizija

Emir Bektić je uživao u sretnom djetinjstvu, divnoj i brižnoj porodici, druženju sa prijateljima. Imao sve ono što svako dijete čini sretnim i zadovoljnim. Dječija idila je prekinuta devedesetih i početkom Agresije na Bosnu i Hercegovinu, kada ga sa 13 godina, zatekao rat u rodnoj Srebrenici.

Živio je s roditeljima i sestrom, sve do pada Srebrenice, odnosno 11. jula 1995. godine, kada njegov život se mijenja iz korjena i ostavlja ožiljke za cijeli život.
Sa 16 godina je preživio srebrenički Genocid.

Za Emira, ali i ostale srebreničane, mjesec juli je posebno težak. Za Emira sigurno i najteži, jer je dvoje voljenih ljudi izgubio u julu. Njegov otac je ubijen u Genocidu. Majka od tuge preselila u julu 1999. godine. Sestra i on ostali su sami, a uspomena na roditelje živi i živjet će i kroz napisanu knjigu “Kad osvaneš sam”, koju je Emir posvetio roditeljima, a koja govori o njemu i Genocidu u očima djeteta.

Emir je za portal ntv.ba ispričao svoju priču i sjećanje na 13. juli, dva dana nakon što je Srebrenica pala i kada je on s ocem krenuo kroz šumu da traže spas. Majka i sestra su krenule ka bazi Holandskog bataljona UN-a i to je posljednji put kada je porodica Bektić zajedno bila na okupu.

“Tog 13. jula probudile su me sunčeve zrake, koje su se probijale kroz guste krošnje bukovog drveća. Nije nikog bilo u mojoj blizini. Nakon toga počeo sam se prisjećati se dešavanja te noći i užasnih verbalnih i psihičkih maltretiranja u smislu na koji način će nas ubiti, zaklati ili ubiti u potoku! Pogledom sam po šumi tražio oca i počeo dozivati, mislio sam da je tu negdje u blizini, ali kako je odmicalo vrijeme, sve više sam razmišljao u tome kako je odveden i ubijen te noći! To će ostati misterija šta se dešavalo nakon što sam zaspao u njegovom krilu, shrav od umora, straha, gladi, žeđi… Kad sam se nastavio kretati šumom svuda oko mene su bili ubijeni moji srebreničani, nepomično su ležali u šumi. Teško je opisati riječima te prizore. Svake godine juli mjesec je posebno težak za mene, moju sestru i sve one koji su izgubili svoje najmilije u Genocidu. “, kaže Emir.

Emirov otac je iskoristio nepažnju vojnika VRS i Emira premjestio i ostavio naslonjenog pored jednog drveta. Znao je da on ide u smrt, a želio je da Emiru produži jedan minut, jedan sat, možda jedan dan u nadi da će ga neko pronaći i spasiti.
Očeve posmrtne ostatke je pronašao u Kamenici, Zvornik, i ukopan je 2011. godine u Memorijalnom centru Potočari. U nalazu patologa piše da je imao prostrijelne rane i skoro da je bilo kompletno tijelo, falile su mu dvije ili tri kosti skeleta.

Kako je lutao šumom, vidio je tijela ubijenih, mogao je naslutiti da se isto desilo i njegovom ocu.

“Nisam sam se plašio puno, više me bilo strah da neću više nikad vidjeti babu i kuda da idem dalje sam. U tim momentima sve emocije vam se pomiješaju, tuga, strah, briga …. Naravno imao sam samo 16 godina i najviše sam se uplašio vučjaka vojnog psa koji je samo pojavio pored mene i gledao me u oči. Otišao je od mene, a gledajući za njim sam vidio ponovo ubijene ljude i četnike vojnike Rs-a nedaleko od mjesta gdje sam se nalazio.

Nakon dva zarobljavanja uspio je doći do slobodne teritorije. Sa sobom nosi duboku tugu, ali i radost zbog ponovnog susreta s porodicom.

“Došao sam u Dubrave kod Živinica i u kasnim večernjim satima dok sam hodao i tražio nekog koga znam ugledao sam rodicu i obradovao se, jer napokon vidim nekog koga znam. Prvo moje pitanje je bilo jesu li mama i sestra preživjele, i ako jesu gdje su. Rekla je da su žive, hajde odmori idem po njih. Opet sam zaspao! Probudio me njihov glas i zagrljaji! Bio je to veoma emotivan trenutak za nas…Sestra i ja smo tužni, ali i sretni, jer možemo otići na mazarje i proučiti fatihu. Mnogo je majki, braće i sestara koji nisu pronašli svoje najmilije, koji još tragaju i čekaju da se identifikuju njihovi najbliži. U julu, tačnije 05.07. 1999. je umrla moja mama. Oboje su preselili u julu, a rođeni su u aprilu, kao i sestra i ja. Znači svi smo u istom mjesecu rođeni. ”

Teško je bilo nakon lijepog i sretnog djetinjstva izgubiti sve, ističe naš sagovornik, roditelje, kuću, dom, ljubav,pažnju, razumijevanje i sve ono što znači roditeljska ljubav prema djeci i djece prema roditeljima.

“Otac je ubijen, majka umrla. Nedostajali su najviše za praznike, bajrame, važne događaje u životu , kao npr: kad smo sestra i ja diplomirali na fakultetima, za sve druge odluke koje smo donosili.. Nedostaju i nedostajat će nam čitavog života. Svaki juli je bolan i težak, jer nosi sa sobom sjećanje na najteže trenutke u mom životu…. Podsjećam i govorim, jer osjećam moralnu obavezu prema svim šehidima da se Genocid nikad i nikom više ne ponovi. Iako se teško svega sjećati, teško je govoriti o tome ali mislim da svako od nas treba da da svoj doprinos kulturi sjećanja. “

Ono što nas danas određuje jeste način na koji se sjećamo naše prošlosti, ističe Bektić i dodaje da usvajanje Rezolucije o Genocidu u Srebrenici je čin koji postaje trajni dio svjetske memorije i sjećanja.

” Srebrenica postaje važan identitet svaka odrednica Bošnjaka. Nikada se ne smijemo umoriti ponavljati važnost ovog datuma. Rezolucija će trajno inspirirati pisce, režisere, slikare i umjetnike uopšte, i na taj način odvraćati potencijalne počinioce eventualno novog Genocida.”

Izvor

Izdvojeno

Magazin

Dvije mlade zvijezde Anđela Ignjatović, poznatija kao Breskvica i Zorana Mićanović svojim glasovnim sposobnostima nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, a sada su spremile iznenađenje za...

Biznis

Premijer Zeničko-dobojskog kantona Nezir Pivić i ministar za privredu Samir Šibonjić razgovarali su s menadžmentom Zeničkog privrednog sajma ZEPS, koji će se, nakon pet...

Zanimljivosti

Nakon petogodišnje stanke Plavi Orkestar je prošlog vikenda oduševio publiku u Slavonskom Brodu, a koncert je bio tek početak njihove ljetne turneje koja uključuje...

Magazin

Ivana Šašić razvela se od supruga jer ga je uhvatila u prevari, a sada je iznijela svoje mišljenje o ženama koje, iako znaju da...