SLOVO O LATIFU HAVKIĆU, UZ ČIJU PJESMU JE SEVDISAO SAFET, A ŠABAN GA ZVAO „BABO“

23

 

Latif Havkić bio je čovjek, koji se ne sreće svaki dan. U životu je probao sve i osjetio šta znači slava, ali i potpuna anonimnost i zaborav. “Drmao” je najjačim jugoslovenskim i bosanskim kafanama i klubovima, ali je nastupao i tamo gdje ga niko nije znao. Dobar dio života proveo je u mnogim većim i manjim gradovima bivše države ali i sadašnje domovine ali Živinicama se uvijek vraćao. Ni njega nema u sarajevskoj „Kući sevdaha“. O njemu ništa i ne znaju „stručnjaci“ iz „Kuće sevdaha“.

U januaru 2015. godine, tiho nas je napustio Latif Havkić, živinički „Kralj sevdaha“. Zadnjih godina je živio veoma teško. Odbačen i zaboravljen skoro od svih u ovoj nesretnoj BiH. A bio je velika zvijezda u jugoslovenskim okvirima. Od milja i iz poštovanja prema njegovom pjevačkom daru zvali su ga “babo”

Safet Isović ga je iz kafane u Zvornikus edamdesetih godina odveo za Beograd. Započeo je saradnju sa Živadinom Kojićem Žićom, snimio je nekoliko singl ploča, koje su se prodavale u tiražima od po nekoliko stotina hiljada primjeraka. Sarađivao je i sa Branimirom Đokićem, Ismetom Alajbegovićem Šerbom i Milanom Despotovićem. Bio je najdraži pjevač Šabanu Šauliću.

Safet je za života pričao kako bi obavezno svraćao u Zvornik da sevdiše dok Latif pjeva. U beogradskom PGP RTB-u su mu odmah dali poseban status, a Živadin Kojić Žića je za njega komponovao pjeme u duhu bosanske sevdah pjesme. Tako su nastale numere “Fato, Fatima”, “Srce si mi otrovala”, “Čuj Mejrima, Mejrima”, “Svadba je njena prijatelju moj”, “Ja sam momak sevdalija”, “Nek uvenu ruže”, “Bosno moja biseru Balkana”

Snimio je i nekoliko pjesama za arhiv Radio Sarajeva. Ratomir Pertković, brat slavnog Jovice Petkovića, tada je kao producent u Radio Sarajevu (1972. godine) skakao od radosti kao malo dijete. U to vrijeme muzičari su se radovali svakom novom dragulju, a Latif je bio istinski dragulj. Violinista Miki je odmah otišao u kafanu, uz rakijicu prepričavao kakav je sjajan pjevač snimio za arhiv Sarajevskog radija i – naravno napio se kao „mila majka“.

Kasnije je Latif snimao i sevdalinke uz orkestar Branimira Đokića, a devedesetih godina i uz saz. Između ostalih, antologijske su njegove izvedbe sevdalinki “Put putuje Latif aga”, “Došla Drina”, “Sa Igmana pogleda je lijepo”, “Konja vodim pješke hodim”…

U poratnom periodu Latif je teško obolio. Teško se nosi sa šećernom bolesti, vid mu je bio u opasnosti. Pokušao je operativnim zahvatom spasiti oči. Nažalost, nije uspjelo. Imao je problema i sa bubrezima.

Sa oštećenim vidm se naučio boriti, ali ranu u duši zbog izdaje estradnih kolega Latif nije nikada mogao preboljeti. Prije nekoliko godina njegovi prijatelji su organizirali humanitarne koncerte pod nazivom “Svi za Latifa”. Bili su pozvani obojica Halida, Nihad, Šemsa, Hanka, Šaban, Šerif i mnogi drugi…

U hotelu “Košuta” pojavili su se samo Enes Begović, Branka Stanarčić, Nihad Kntić Šike i Aysela. Ni jednog Halida nije bilo, ni najavljenih Ramize Milkunić, ni Ibrahima Jukana, ni Emira Đulovića, ni Selme Bajrami, ni Šabana, Šerifa…

Muslimović se kasnije iskupio. Posjetio je Havkića u porodičnoj kući i finansijski ga pomogao.

Latifa više nema. Otišao je na pravedniji svijet. Jesmo li bili nepravedni prema njemu za života? (aura.ba/ Ekrem Milić)