Povežite se

Vijesti

Petričević: Djeca sa smetnjama u razvoju su skoro nevidjliva u Ugljeviku!

Objavljeno

na

Piše: Marijana Lukić

Opština Ugljevik smještena je u podnožju Majevice na sjevero-istoku Republike Srpske. Geostrateški gledano, opština Ugljevik zauzima veoma povoljan položaj jer je blizu regionalnog puta Bijeljina-Tuzla. Prema popisu stanovništva iz 2013. godine opština Ugljevik je brojala 16.538 stanovnika. Po osnivanju, 1980-ih godina, Ugljevik je dobio međunarodno priznanje za urbanistički plan. Ugljevik je prema prosječnoj plati i malom broju nezaposlenih jedno od bogatijih mjesta Republike Srpske. U registru opštine evidentirano je nekoliko udruženja građana koji pomažu socijalno-ugrožene i lica s invaliditetom. Još uvijek ne postoji udruženje koje se bavi isključivo djecom sa smetnjama u razvoju i njihovim potrebama. U razgovoru sa porodicom Petričević stiče se utisak da je takvo udruženje neophodno kako bi došlo do veće vidljivosti ove djece, a samim tim i poboljšanja njihovog položaja. Čini se da je od važnosti razbijanje stereotipa i predrasuda, kao i da mora da se djeluje sistematično u ovoj oblasti i da se uključe sve relevantne institucije.

Prema članu 8. Zakona o osnovnom vaspitanju i obrazovanju djece RS svako dijete ima jednaka prava i jednake mogućnosti bez diskriminacije po bilo kojem osnovu. Iz ovoga slijedi da je škola, odnosno država, dužna da im obezbijedi jednake uslove za obrazovanje, sve to u skladu sa Konvencijom Ujedninjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom. Inkluzija, prema važećem zakonu, podrazumijeva sveobuhvatno uključivanje lica sa smetnjama u psihofizičkom razvoju, lica sa preprekama u učenju i uopšte lica sa preprekama društvene uključenosti u vaspitno-obrazovni sistem i svakodnevni život.

O benefitima inkluzije za djecu sa smetnjama, kao i za djecu bez smetnji, govore mnogi stručnjaci u tom polju – defektolozi, logopedi, dječiji psiholozi i drugi. Za prve je od značaja uključivanje u društvo, dok se drugi uče dragocjenoj empatiji i prihvatanju različitosti.

Inkluzija u Općini Ugljevik – problemi roditelja djeteta sa poteškoćama u razvoju

Georgina je devetogodišnja djevojčica i treće dijete u porodici Petričević, koja živi u Ugljeviku. Trudnoća njene majke Jelene bila je uredna. Par mjeseci po rođenju, primjećena su prva odstupanja u njenom psiho–motornom razvoju. Nakon raznih analiza uslijedila je dijagnoza – neurofibromatoza, noonan sindrom. Prema Jeleninim riječima, Georgina je motorički u skladu sa svojim godinama, ali su njen govor i mentalni razvoj u zaostatku. Georgina je sa pet godina krenula u vrtić “Mali princ”, a njena vaspitačica je postigla ogroman napredak u njenoj socijalizaciji. Sa željom da se njen razvojni put odvija u tom pravcu, majka Jelena je odlučila da je upiše u prvi razred Osnovne škole “Aleksa Šantić” iako je preporuka bila da ide u posebno odjeljenje.

“Tada sam imala predrasude prema takvoj odluci. Georgini je dodijeljen asistent, a ja sam istovremeno bila i tužna i ljuta. No, ipak se činilo da ćemo uspjeti. Početne probleme sam pripisivala prilagođavanju novoj sredini. Dani u školi su se svodili na to da ona bude mirna tokom časa. Poslije tri mjeseca, napretka nije bilo. Ja vjerujem da su škola i zaposleni uradili koliko su mogli. Inkluzija divno zvuči na papiru, ali mislim da tu predstoji mnogo rada i da inkluziji fali stručnog kadra da bi bila uspješna. Jednostvano nije bila za nas. Prihvatanjem i prepoznavanjem problema na korak ste rješenju. Georgina je kategorizacijom dobila mnogo. Mislim da i nama roditeljima nedostaje edukacije po tom pitanju”, pojašnjava majka Georgine, Jelena Petričević.

Prema dostupnom istraživanju “Monitoring vaspitanja i obrazovanja djece sa smetnjama u razvoju u Republici Srpskoj školska 2016/2017”, problem predstavlja obučenost kadra. U istraživanju se navodi da iz svakodnevnog kontakta sa školama i prosvjetnim radnicima proizilazi zaključak da je nedovoljna obučenost i informisanost nastavnika po ovom pitanju. Iz Osnovne škole “Aleksa Šantić” kažu da se seminari i obuke na ovu temu sprovode rijetko i samo u sklopu pojedinih projekata.

Kako roditelji prihvataju kategorizaciju i kako se snalazite u posebnom odjeljenju?

Jelena Petričević: Kategorizaciju mnogi posmatraju kao etiketu za cijeli život, ali ja ne mislim tako. Georgini je kategorizacijom omogućeno da radi i uči u skladu sa mogućnostima. Ona je na osnovu kategorizacije dobila pravo na asistenta. Jednostavno, želim da kažem roditeljima da uskraćuju djeci njihova prava odbijajem kategorizacije. Ja sam isto tako teško prihvatila posebno odjeljenje. Poslije prvog otpora dolaze sve dobre stvari.

Posle inicijalne ljutnje, koja je i normalan proces, shvatila sam da je specijalno odjeljenje pravo mjesto za djecu poput moje Georgine. Tamo rade defektolozi koji će joj pomoći da razvija svoje sposobnosti. Za dva mjeseca je postigla više nego za cijelo jedno polugodište u redovnoj nastavi. Gledajući napredak djeteta, bude vam žao zbog sopstvene neinformisanosti.

Šta biste promijenili u sredini u kojoj živite? 

Jelena Petričević: Na mnogo čemu je potrebno raditi u našem okruženju, iako smo mala sredina. Krenula bih od konkretnih stvari. Trenutno u Ugljeviku nemamo logopeda, o defektologu da ne razmišljamo. Ionako za većinu stvari moramo da idemo u Banju Luku ili Bijeljinu. Ako gledamo socijalni aspekt, djeca sa smetnjama u razvoju su skoro nevidjliva u Ugljeviku. Nemamo radionice za tu djecu, predstave, priredbe i ostale aktivnosti potrebne za socijalizaciju djece. Ako ne vidite tu djecu, ne vidite ni njihove probleme. U svemu tome, angažovanjem roditelja može se nadoknaditi mnogo toga.

Georgina ide kod logopeda u Bijeljinu, a podaci pokazuju da je procenat djece koje imaju problema sa govorom veći iz godine u godinu. Od 74. djece upisane u osnovnu školu u Ugljeviku, njih 20 je upućeno kod logopeda.

Zašto je važno da se Vaša i Georginina priča čuje i koja je Vaša želja za Georginu?

Jelena Petričević: Čvrsto vjerujem da moja priča može da pomogne nekome drugom. Od jednostavnih informacija kome da se drugi obrate ako uvide problem, do razbijanja tabua oko kategorizacije i posebnog odjeljenja. Kada imate informacije, možete mnogo više da pomognete svom djetetu. Ja bih voljela da postoje i edukacije i predavanja za nas roditelje, za sve. Mislim da nas neznanje sputava u mnogo čemu. Želja svakog roditelja jeste da mu dijete bude funkcionalno u društvu. Kod djece sa smetnjama u razvoju je to izazov. Društvo treba prvo da prihvati tu djecu, a onda da i pomogne. Ovdje bih navela konkretan primjer inkluzije. Treba edukovati postojeći kadar kako bi inkluzija bila moguća. Treba edukovati društvo po pitanju djece sa smetnjama u razvoju. Potrebna je empatija, strpljenje i pomoć svakom djetetu sa smetnjama u razvoju kako bi jednog dana imalo svoje mjesto u društvu i ista prava kao i druga djeca. Moja želja je da mi dijete bude funkcionalno.

Vaša poruka za sve, posebno za roditelje u sličnoj situaciji?

Jelena Petričević: Moja poruka za roditelje djece sa smetnjama u razvoju jeste da se osnaže. Da se osnaže prvenstveno informacijama i da budu upoznati sa pravima svoje djece. Druga poruka jeste da kategorizacija pomaže vašem djetetu. Što se tiče naše sredine, voljela bih da imamo stručan kadar za rad s ovakvom djecom. Voljela bih da budu više uključeni u društvene aktivnosti, da su ova djeca vidljivija i da radimo zajedno na razbijanju predrasuda i tabua. Bilo bi lijepo.

Prema nezvaničnim podacima postoji određeni broj djece koja pohađaju nastavu po redovnom planu i programu, a kod kojih postoji potreba za kategorizacijom.

Jelena Petričević: U Osnovnoj školi “Aleksa Šantić” u inkluziji se nalazi četiri učenika. Sam nastavni plan i program se ne prilagođava za dvoje djece sa tjelesnim oštećenjem. Njima se pomaže u savladavanju fizičkih prepreka i dodijeljen im je asistent. Dvoje djece sa intelektualnim poteškoćama imaju izmijenjen nastavni plan i program koji se prilagođava djetetu. Djeca sa smanjenim intelektualnim sposobnostima nemaju klasične predmete, nego im se u nastavu uvodi razvoj govora, koji nastavanik sprskog jezika sprovodi na osnovu plana koji dobije. Predmete kao što su briga o sebi i socijalni razvoj vode pedagog i psiholog.

Prema mišljenu pedagoga škole uspješnost inkluzije zavisi od više faktora – složenosti smetnji djeteta, samog nastavnika ili učitelja, samih roditelja i njihovih očekivanja, te dodijeljenog asistenta.

“Osnovna škola “Aleksa Šantić” ima mnogo primjera uspješne inkluzije. Ti pozitivni primjeri govore u korist inkluziji, koja kao svaki sistem ima svoje mane i nedostatke. Trenutno se četvero djece uspješno školuje u inkluziji”, zaključuje Petričević.

Ovdje pročitajte izvorni tekst:
Advertisement

Vijesti

Svijet osoba s invaliditetom se ne razlikuje znatno od tvog svijeta!

Objavljeno

na

Od

Piše: Asmira Fetić

Spomenom diskriminacije osoba s invaliditetom ljudi pomisle na diskriminaciju u obliku loše arhitektonske prilagođenosti osobama s invaliditetom, zakonske regulative, socijalne diskriminacije i slično. Često možemo čuti izraz : “Osobama sa posebnim potrebama treba olakšati pristup javnim ustanovama.” Kakve to posebne potrebe imaju osobe sa invaliditetom? Šta su to posebne potrebe? Kako to razlikujemo osobe koje imaju posebne potrebe i one koje ih nemaju? Ovo je niz pitanja koje sebi trebamo postaviti  kada izgovaramo termin ”osobe s posebnim potrebama ”.  Čovjek kao biološko, misaono, socijalno i duhovno biće ima svoje posebne potrebe. Kao individualna i jedinstvena jedinka na ovoj planeti čovjek ima niz posebnih potreba koje se razlikuju od drugih. Neko ima potrebu da svoj život podredi obiteljskom životu, a neko profesionalnom karijernom životu. Svako od nas ima posebne potrebe. Zašto onda razlikovati osobe s invaliditetom od osoba bez invaliditeta? Problem osoba s invaliditetom nije više u fizičkoj neprilagođenosti za njih, nego u tome što dnevno bivaju nesvjesno diskriminirani od društva, kroz medije, internet, društvene mreže, novinske članke pa čak i u svakodnevnoj konverzaciji sa društvom.

Pogrešna terminologija osoba s invaliditetom

Osobe s invaliditetom (OSI) nisu i ne mogu biti osobe sa posebnim potrebama. Niz godina se suočavamo sa pogrešnom upotrebom terminologije vezane za OSI. Pogrešni termini koji se svakodnevno koriste i javno propagiraju jesu: osobe s posebnim potrebama, osobe ograničene u radu, invalidne osobe, manje sposobne osobe ili čak i hendikepirane osobe. U naučnoj stručnoj literaturi iz 20.st. pa čak i iz 21.st. naići ćemo na sve ove termine koje opisuju osobu s invaliditetom. Problem i jeste što je veoma teško naći ispravan termin koji neće umanjiti vrijednost osobe s invaliditetom. Ali zašto ipak biramo termine poput osoba s posebnim potrebama koje prilikom govora već pružaju osjećaj izdvajanja i izoliranja od društva.  Ako uporedimo potrebe odraslog čovjeka i djeteta uzrasta od pet godina uočit ćemo da su one totalno različite. Malom djetetu treba posebna vrsta pažnje, ljubavi, ishrane, brige itd. Ako već govorimo o potrebama, onda bi majka djeteta trebala reći: ”Moje dijete ima posebne potrebe u poređenju sa mnom”. Ovo u svom kontekstu pogrdno zvuči. Zašto onda uz termin osoba sa invaliditetom koristimo i obrazloženje da oni imaju posebne potrebe? Pogrešna upotreba ovih termina kako bismo opisali osobu sa invaliditetom svakodnevno razlikuje, diskriminira i stigmatizira te osobe. Dakle, radi se o nesvjesnoj diskriminaciji OSI od strane društva. Upravo edukacija o ispravnoj terminologiji za opisivanje OSI treba biti početna faza u borbi za ravnopravna prava osoba sa i bez invaliditeta.

Prema UN‐ovoj Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, u osobe s invaliditetom spadaju osobe koje imaju dugoročna tjelesna, duševna, intelektualna ili osjetilna oštećenja koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu otežati puno i djelotvorno sudjelovanje tih osoba u društvu na temelju jednakosti sa drugima. Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije (World Health Organization), invaliditet je bilo kakvo ograničenje ili nedostatak sposobnosti za bavljenje nekom djelatnošću na način ili u opsegu koji se smatra uobičajenim za čovjeka. Međunarodno prihvaćeni pojam jeste osobe s invaliditetom (OSI) i djeca s teškoćama u razvoju. Najispravniji opis OSI jeste da koristimo fraze: osobe s teškoćama u kretanju umjesto invalidi u kolicima, osoba oštećenog vida, osoba oštećenog sluha, osoba s mišićnom distrofijom, osoba s multiplom sklerozom, osobe s intelektualnim teškoćama (umjesto osobe s mentalnom retardacijom ili mentalno retardirane osobe), osobe s psiho-socijalnim invaliditetom umjesto psihijatrijski pacijenti, psihički/duševni bolesnici, mentalni bolesnici. Ovi jedini ispravni termini proizilaze iz UN-ove Konvecije o pravima osoba sa invaliditetom (2006.g.). Postoji niz dokumenata i konvencija koje se tiču prava osoba s invaliditetom, ali od posebnog značaja je uvođenje UN- ovih standardnih pravila za izjednačavanje mogućnosti koje se pružaju osobama s invaliditetom. Mnoge države svijeta su potpisnice ovih neobaveznih UN-ovih standardnih pravila. Važno je podignuti svijest ljudima o tome da na dnevnoj bazi nesvjesno diskriminiraju osobe s invaliditetom. Loše je misliti da osobama s invaliditetom trebaju posebne potrebe, prekomjerno sažaljenje, posebne škole i slično. Stigmatizacija je nazivati škole za djecu s poteškoćama u razvoju specijalnim školama. Kada se kaže specijalna škola, automatski se pomisli na posebnu kategoriju osoba koje su svojom nadarenošću i talentom totalno drugačije od drugih. Specijalna škola ne bi trebala biti posebna škola za djecu s teškoćama u razvoju.

Kako mislimo mijenjati svijet i pružiti svima ista prava ukoliko konstantno stigmatiziramo ljude oko sebe?

 U SAD-u su dugi niz godina postojale posebne institucije za tamnopute osobe. U II svjetskom ratu su brutalno ubijeni milioni Jevreja zbog toga što su bili pripadnici druge religije. Nažalost, svjedoci smo prisutnosti diskriminacija radi boje kože, religije, etničkog porijekla, seksualne orijentacije itd. Većina je svjesna ovoga i u svakodnevnoj komunikaciji se izbjegava bilo kakva uvreda ili diskriminacija zbog međusobnih razlika kod ljudi. Nesvjesna diskriminacija osoba s invaliditetom uzrokovana je nedovoljnom edukacijom ljudi o ovom problemu. Osobe s invaliditetom ni u jednom segmentu nisu spriječene da obavljaju isti rad kao I ostali. Fascinantne su nam osobe koje su iz svoje neimaštine ili teškog života postigle veliki uspjeh, zašto se onda ne divimo osobama s invaliditetom koje zbog svojih poteškoća i dalje obavljaju sasvim normalan rad na poslu, idu u škole, postaju uspješni. Iako nemaju tako lagan život, ipak svakodnevno obavljaju iste radnje kao i ostali.

Kao primjer tome da osobe s invaliditetom nisu nimalo drugačije svjedoči i niz poznatih osoba s invaliditetom koje su sa svojom nadarenošću, talentom, uspješnosti napravili velike promjene u društvu.  To su: Franklin Delano Roosevelt, Stephen Hawking, Christopher Reeve, Frida Kahlo, Ludwig van Beethoven, Sarah Bernhardt, Thomas Edison…

Nužnost iskorjenjivanja diskriminacije osoba s invaliditetom

Diskriminaciju osoba s invaliditetom je potrebno potpuno iskorijeniti iz društva što ćemo postići edukacijom o interakciji sa osobama s invaliditetom, olakšavanjem fizičkog pristupa ustanovama i prostoru osoba s invaliditetom, uvođenjem asistivne tehnologije u javne ustanove. Kako bismo uspostavili ispravan pristup osobama s invaliditetom potrebno je koristiti ispravnu terminologiju, ne pokazivati pretjerano sažaljenje da se time ne bi još lošije osjećali, potrebno je osigurati svaki fizički i materijalni segment kako bismo olakšali rad osobama s invaliditetom. Osobe s invaliditetom ne trebamo smatrati nesposobnim za izvršenje bilo kakvog rada. One su daleko sposobnije od prosječno fizički ili psihički zdrave osobe. Zašto? Zato što iako se svakodnevno susreću s nesvjesnim oblikom diskriminacije oni se i dalje osjećaju sretnima i zadovoljnima. Njihov svijet nije nimalo drugačiji. Ako osobu koja je dugi niz godina izvršavala kriminalna djela ne želimo zaposliti smatrajući da će loše uticati na posao, zašto onda ne možemo zaposliti osobu s invaliditetom koja je ipak završila osnovno, srednje i fakultetsko obrazovanje? Zašto postoji takvo mišljenje da osobe s invaliditetom mogu usporiti poslovno djelovanje? Zašto staviti osobu s invaliditetom u istu grupu s osobom sa kriminalnom prošlošću?

Čovjek je naučen da razlikuje dobrog i lošeg čovjeka. I to je sve čime se treba voditi kroz svakodnevnu interakciju sa ljudima. I to je ono što osobe s invaliditetom očekuju. Da gledamo na njih kao normalne ljude koji su sposobni svakodnevno izvršavati svoje obaveze. Da ih ni na jedan način ne diskriminiramo, stigmatiziramo, isključujemo ili smatramo nedovoljno sposobnima. Svi mi imamo posebne potrebe, a jedinu posebnu potrebu koju svako od nas treba da ima jeste potreba da pomognemo u tome da svi ljudi ovog svijeta imaju jednaka prava!

Ovdje pročitajte izvorni tekst:
Nastavite čitati

Vijesti

Govor mržnje usmjeren protiv žena u online prostoru

Objavljeno

na

Od

Piše: Amina Kolašinac

Internet prostor koji nam je danas svima na dohvat ruke, potpuno je neregulisan te je govor mržnje  prisutan na svakom koraku. U 21. stoljeću uživamo u gotovo neograničenoj slobodi govora. Iako su neki mediji poput novina, časopisa i televizije podložni kontroli sadržaja od strane urednika, internet nam daje mogućnost izražavanja svih ideja i misli.

Demokratska društva su tolerantna i otvorena za sve vrste dijaloga, ali ipak postoji jedan oblik komunikacije koji je problematičan, a to je govor mržnje. Svjedoci smo širenja govora mržnje usmjerenog prema ženama i to je posljednjih godina poprimilo široke razmjere. Seksizam na internetu je izuzetno raširen širom Evrope, a žene su nesrazmjerno pogođene, naročito mlade žene i djevojčice, novinarke, političarke, javne osobe i braniteljice ženskih ljudskih prava. Jedan vid govora mržnje prema ženama na internetu su negativni komentari na izražene stavove ili mišljenja.

Žene su najčešće žrtve seksitičkog i seksualnog zlostavljanja i vrijeđanja

Iako su napadi na muškarce češće zasnovani na njihovim profesionalnim mišljenjima ili stručnosti, žene su češće žrtve seksističkog i seksualiziranog zlostavljanja i vrijeđanja, čija se ekstremnost može povećati zahvaljujući anonimnosti koju omogućava internet. Ti napadi ne utiču samo na dostojanstvo žena već mogu i spriječiti žene, i na radnom mjestu, da izraze mišljenje, što rezultira time da su isključene iz internetskih prostora. Time se potkopava pravo na slobodu govora i mišljenja u demokratskom društvu, ograničavaju profesionalne mogućnosti i  jača rodno određen demokratski manjak. Drugi vid jeste da je digitalno doba produbilo nadzor nad ženskim tijelima, govorom i aktivizmom. Osim toga, seksistička zloupotreba društvenih mreža kao što je objavljivanje intimnog vizuelnog sadržaja bez pristanka onih koji su prikazani, oblik je nasilja koji se mora suzbiti.

Seksizam se temelji na ideji da su neke osobe, najčešće žene, inferiorne zbog svog spola. Internet pruža novu dimenziju izražavanja i prenošenja seksizma, posebno seksističkog govora mržnje, širokoj publici, iako korijeni seksizma ne leže u tehnologiji, već u trajnim spolnim neravnopravnostima. Seksizam i seksističko ponašanje se javljaju u svakodnevnom životu jedne žene ili grupa žena. Nijedna žena nije izuzeta takvih govora bez obzira koju vrstu posla obavlja i kolika primanja ima. Jedan od gorućih problema jesu komentari na društvenim mrežama. Korijen seksizma ne leži u tehnologiji i društvenim mrežama, već je samo sa ’offline’ prenešen na ’online’. Seksističko ponašanje, poput, na primjer, seksističkog govora mržnje, može da eskalira ili da podstrekne otvoreno uvredljiva i prijeteća djela, uključujući seksualnu zloupotrebu ili nasilje, silovanje ili potencijalno smrtonosne radnje. Rješavanje seksizma je dio pozitivne obaveze država da garantuju ljudska prava, rodnu ravnopravnost i da spriječe nasilje nad ženama i djevojčicama u skladu sa međunarodnim propisima u oblasti ljudskih prava i, za države potpisnice, sa Instanbulskom konvencijom. Svaki direktan govor mržnje, kao i svaki oblik nasilja treba prijaviti nadležnim institucijama, kako bi onaj ko to radi dobio jasnu poruku da tako nešto nije dozvoljeno, da je kažnjivo i da zbog toga može odgovarati.

Izloženost seksizmu putem interneta može imati ozbiljne i dugoročne posljedice na ženu, može dovesti do osjećaja nesigurnosti, manje vrijednosti, stida da se kreće, straha da će je neko prepoznati i da će na taj način dodatno biti izložena vrijeđanjima i osudama, sve navedeno može u velikoj mjeri utjecati na njeno samopouzdanje i funkcioniranje uopće.

Iako se rasistički govor mržnje prepoznaje kao protivan evropskim i međunarodnim standardima ljudskih prava, isto ne vrijedi uvijek za seksistički govor mržnje, a postojeće politike i zakonodavstvo na svim razinama nisu bile u stanju riješiti taj problem na odgovarajući način. Stoga se države potiču preuzeti odgovornost za borbu protiv govora mržnje i osigurati da se na govor mržnje prema ženama primjenjuju ista pravila kao i na ona koja se odnose na rasistički govor mržnje. Država bi trebala provoditi zakonodavne mjere kojima se definiraju i kriminaliziraju slučajevi seksističkog govora mržnje i primjenjuju se na sve medije, kao i postupke izvješćivanja i odgovarajuće sankcije.

Trebalo bi također poticati proaktivne postupke otkrivanja i prijavljivanja seksističkog govora mržnje u svim medijima, uključujući internet i nove medije. Neophodno je širiti informacije i kampanje za podizanje svijesti o seksističkoj zloupotrebi društvenih mreža, prijetnjama u internetskom okruženju i situacijama s kojima se djeca i mladi suočavaju uz praktičnu pomoć o tome kako spriječiti i reagovati na takve situacije. Javlja se potreba za uspostavljanjem internetskih resursa koji pružaju stručne savjete o tome kako se nositi sa seksizmom na internetu, uključujući postupke za brzo prijavljivanje/uklanjanje štetnih ili neželjenih sadržaja.

Uloga Vijeća za štampu u pogledu borbe protiv seksizma

Posljedice korištenja rodnih stereotipa i predrasuda, seksizma i mizoginije u medijima su, pored ostalog, uređeni Kodeksom o audiovizuelnim medijskim uslugama i medijskim uslugama radija Regulatorne agencije za komunikacije Bosne i Hercegovine i Kodeksom za štampu i online medije BiH Vijeća za štampu. Kako je i poznato, Vijeće za štampu u Bosni i Hercegovini, u saradnji sa urednicima i odgovornim predstavnicima medija, relevantnim institucijama te građanima kontinuirano doprinosi reduciranju s krajnjom tendencijom suzbijanja govora mržnje u javnom prostoru i diskursu.

Vijeće za štampu bi moglo doprinijeti podsticanju brze reakcije javnih ličnosti, posebno političara, vjerskih vođa, lidera u ekonomiji i zajednici i ostalih koji su u poziciji da oblikuju javno mišljenje, da osude seksizam i seksističko ponašanje i da pozitivno jačaju vrijednosti rodne ravnopravnosti. Zatim doprinijeti osmišljavanju, sprovođenju i promociji redovne nacionalne inicijative za podizanje svijesti na svim nivoima i kroz različite oblike medija (na primjer, izrada priručnika, smjernica, video klipova dostupnih na internetu i u konvencionalnim medijima, uvođenje nacionalnog dana borbe protiv seksizma, osnivanje muzeja za slavljenje rodne ravnopravnosti i prava žena). Ne smijemo zaboraviti ni ulogu Regulatorne agencije za komunikacije koja se bavi kreiranjem i promovisanjem pravila u sektorima emitovanja i telekomunikacija, licenciranje operatora u sektorima emitovanja i telekomunikacija, planiranje, upravljanje i dodjeljivanje frekvencijskog spektra, primjenjivanje tehničkih i drugih standarda koji se tiču kvaliteta, te uspostavljanje i održavanje sistema naknada za dozvole.

Širok je spektar primjera govora mržnje usmjeren ka ženama u našem društvu

Dotaći ćemo se i primjera  govora mržnje usmjeren ka ženama, posebno onim uspješnim i ostvarenim među kojima je i naša bosansko – hercegovačka književnica Martina Sopta koja je predložena za ambasadoricu Bosne i Hercegovine u Republici Češkoj. Javnost joj je iznenada počela upućivati prijetnje i uvrede. Mizogina i prijeteći nastrojena javnost kojoj je ovakva odluka zasmetala je po ko zna koji put krenula sa govorom mržnje posredstvom tipkovnice, koristeći onaj prostor koji, nažalost, ne potpada pod pravne regulative Bosne i Hercegovine. Komentari na članke objavljene u medijima, kao i oni na društvenim mrežama, su zastrašujući i puni govora mržnje. „Politička kurvo“ koja se „prodaješ po Sarajevu“, „prodana droljo“, „ljubavnico“ koja preotima muževe, „bludnico“, „alapačo“… „ Još samo da je prozovemo vješticom i da je javno spalimo na trgu!“

Većina se usprotivila ovome i najjače osudila ove prijetnje, izraženu mizoginiju i posljedično ugrožavanje lične sigurnosti kao i napad na lični integritet Martine Mlinarević Sopta i njene porodice te joj je pružena podršku. Nasilje i pozivanje na nasilje nad ženama veliki su problemi u bosansko-hercegovačkom društvu i neophodno je poduzeti mjere da se zabrani poticanje na isto, te da država BiH i njeni entiteti jasno stanu u zaštitu svojih građanki od neravnopravnosti, diskriminacije i nasilja.

Medijskom linču nije izbjegla ni poznatava TV ličnost Dalija Hasanbegović Konaković, novinarka i prezenterka na televiziji Al Jazeera Balkans, koja se našla na meti verbalnog nasilja na društvenim mrežama, i to zbog političkog djelovanja njenog supruga Elmedina Konakovića, predsjedavajućeg Skupštine Kantona Sarajevo. Naime, na Facebook stranicama tipa “Bošnjaci” i “Pamti, Bošnjače!”, Dalija je prozivana zbog škole koju je pohađala (“svi oni krstovi i sveci pod kojim je stasala, sad se nameću Sarajevu kojim ona upravlja”) te je bila optuživana da je sljedbenica terorističke organizacije. Dalija nije reagovala na ovaj nemilosrdni vid nasilja sve dok u trećem mjesecu trudnoće nije imala spontani pobačaj. “Moja prevelika hormonalna osjetljivost u tom periodu i opsesivno nerviranje jer sam predmet najbrutalnijeg seksističkog iživljavanja su definitivno bili značajan faktor”,  napisala je na Facebooku 14. juna, kad je odlučila da više neće šutjeti.

Važno je naglasiti da svaka osoba bez obzira na svoje političko opredjeljenje ne treba biti izložena govoru mržnje. Ne možemo vršiti selekciju nad osobama i za jedne osuđivati ukoliko su izloženi govoru mržnje, a za druge ni ne osvrnuti se samo zbog određene političke povezanosti te osoba. S tim u vezi posebno i u slučaju Sebije Izetbegović, koja je najoštrije osude javnosti doživjela onda kada je postala direktoricom Kliničkog centra u Sarajevu, nije smjela izostati osuda govora mržnje. Kao žena svakodnevno je bivala izložena negativnim, seksističkim komentarima, kako na televiziji tako i na internetu, portalima i društvenim mrežama. Ovo su samo neki od primjera seksističkih osuda i govora mržnje prema ženama, jer spisak je zaista dugačak, a posebno izražen kada su žene javne ličnosti.

Sa ovakvim malicioznim postupcima koji utiču na čast i dostojanstvo žena treba se uhvatiti u koštac s obzirom na to da mogu imati ozbiljne i dugoročne posljedice na ženu i dovesti do stanja nesigurosti, manje vrijednosti, stida i straha, a naročito može uticati negativno na njeno samopouzdanje i funkcionisanje uopće. Garancija ljudskih prava, rodne ravnopravnosti i sprječavanje nasilja nad ženama su obaveze države u skladu sa međunarodnim propisima u oblasti ljudskih prava, a  svaki direktan govor mržnje, kao i svaki oblik nasilja treba prijaviti nadležnim institucijama.

Živimo u 21. stoljeću gdje su jednaka prva za sve i gdje nema mjesta podjelama, osudama i govoru mržnje, naročito prema ženskoj populaciji.

 

 

 

 

 

 

Ovdje pročitajte izvorni tekst:
Nastavite čitati

Najčitanije