Connect with us

Izdvojeno

Mladić iz Fojnice mora popiti čak 25 litara vode dnevno

Objavljeno

na

Marin Čuturić iz Fojnice svaki dan mora popiti 25 litri vode kako ne bi dehidrirao.

Svoju urođenu manu uspješno svladava disciplinom te bavljenjem ekstremnim sportovima kao što su alpinizam, paragliding i moto cross. Marin je i odličan majstor za opravku automobila a Srećko Stipović ga je snimao i na romanijskim Crvenim stijenama gdje je osvajao Via Ferratu Sokolov put.

Iako ga u početku mnogi nisu razumjeli, danas je drugačije jer ljudi ga cijene i poštuju zbog discipline i odličnih psihofizičkih sposobnosti.

Pogledajte reportažu Srećka Stipovića.

BHRT

Oglašavanje

Izdvojeno

Mjesec bosanske pismenosti – od Kulina bana do evropskih dana

Objavljeno

na

Od

Piše: Halid Bulić

 

Malo je datuma u prošlosti Bosne i Hercegovine koji su toliko obremenjeni historijskim značajem i simbolikom kao što je 29. august 1189. godine – datum potpisivanja Povelje Kulina bana. Povelju mnogi proglašavaju “rodnim listom bosanske državnosti”. Po nekima je možda više opravdano smatrati je “uvjerenjem o državljanstvu”, a za treće je Povelja, osim što je svjedočanstvo o bosanskoj pismenosti, državnosti i dobrohotnosti prema susjedima, i svojevrstan spomenik slobodnoj trgovini. Kako god da je shvatimo, moramo priznati da se 29. august u Bosni i Hercegovini uglavnom doživljava kao značajna godišnjica, koja ima potencijal da se obilježava s pozitivnim emocijama.

Međutim, uprkos tom potencijalu, 29. august u medijima i općenito u društvu obilježavao se “gledanjem unatrag”: podsjećanjem na značaj potpisivanja Povelje i bana Kulina i žalom što nijedan primjerak nije u Bosni i Hercegovini. Takav pristup nije donosio ništa. Srećom, nije ni smanjio količinu pozitivne energije koju emitira ovaj datum. Bilo je samo pitanje vremena kada će neko taj značajni datum proglasiti “danom nečega” što se može korisno upotrijebiti u sadašnjosti – radi bolje sadašnjosti i budućnosti.

Konačno je 2020. godine Bošnjačka zajednica kulture “Preporod” objavila da će 29. august nadalje obilježavati kao Dan bosanske pismenosti. U ovom trenutku ne možemo znati kako će “Preporod” ili bilo ko od nas iskoristiti priliku koja je nastala definiranjem ovog atraktivnog svečanog dana. Niko ne zna kako će ko sljedeće godine tumačiti riječi “bosanska”, “pismenost”, a i za “dan” ne možemo biti sigurni. Ipak, držim da je konačno usmjeravanje 29. augusta na savremena pitanja i pitanja budućnosti važna prekretnica u našem poimanju tog datuma. Nema razloga da se ta inicijativa ne prihvati i da se ovaj dan ne ustabili u popisu svečanih dana važnih za jezik.

Svaki “jezički datum” koji će privući pozitivnu pažnju javnosti (a to podrazumijeva i proizvođače i konzumente “jezičkih proizvoda”, potencijalne finansijere jezičkih istraživanja i nadarenih učenika te kreatore politika) može doprinijeti da se problemi koji postoje u vezi s upotrebom jezika, jezičkim pravima, pismenošću ili nepismenošću detektiraju, analiziraju i da se počne aktivnije raditi na njihovu rješavanju. Postoji već nekoliko takvih datuma. Neki imaju međunarodni značaj, kao što su Međunarodni dan maternjeg jezika (21. februar), Međunarodni dan pismenosti (8. septembar) i Evropski dan jezikâ (26. septembar). Oni su dosad uglavnom poznati u Bosni i Hercegovini i svi kojih se tiče, uključujući većinu škola i medija, posvećuju pažnju njihovu obilježavanju i iskorištavanju promotivnog potencijala koji imaju. Međutim, ako pogledamo učinke kampanja promocije i učenja koje traju samo jedan dan, vidjet ćemo da se za jedan dan veoma malo postiže. Može se čitati mali broj stručnih intervjua, poslušati mali broj predavanja, promocija, edukativnih emisija – i već sutradan svi se posvećuju novim (nejezičkim) temama i idejama.

S druge strane, svjedočimo i da lingvistički stručni kolektivi mogu zasnovati i održavati višednevne, odnosno višesedmične stručne događaje. Dobri primjeri su Dani Instituta za jezik (koje organizira Institut za jezik Univerziteta u Sarajevu od 21. februara do 21. marta) i Mjesec hrvatskog jezika (koji organizira zagrebački Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje od 21. februara do 17. marta). U periodu od nekoliko sedmica može se voditi značajna stručna kampanja koja može polučiti trajne rezultate. Smatram da bi za jezik i pismenost bilo veoma korisno ustanoviti više takvih dugotrajnijih događaja, a nacrt jednog takvog predstavljam u nastavku teksta.

Uvezivanje nekoliko značajnih datuma u okvire jedne kampanje moglo bi privući više pažnje javnosti na jezička pitanja nego što ti datumi mogu pojedinačno. Period od 29. augusta (Dana bosanske pismenosti) do 26. septembra (Evropskog dana jezikâ) ima najviše potencijala. Između ovih datuma smješten je 8. septembar (Međunarodni dan pismenosti). Stoga, ne želeći ni najmanje umanjiti značaj BZK “Preporod” (koja je ustanovila Dan bosanske pismenosti), niti UNESCO-a (koji je ustanovio Međunarodni dan pismenosti), niti Vijeća Evrope (koje je ustanovilo Evropski dan jezikâ), već baš naprotiv, pridružujući se njihovim dobrohotnim težnjama – predlažem da ustanovimo i ubuduće obilježavamo Mjesec bosanske pismenosti.

Na početku ovog perioda (stručnog događaja) jeste Dan bosanske pismenosti, koji asocira na početke bosanske pismenosti (ali samo simbolički, jer je pismenost osvjedočena i ranije), a na kraju Evropski dan jezikâ, koji podsjeća na mjesto bosanskog među modernim evropskim jezicima i zaziva mu evropsku budućnost. Između njih je, kako spomenuh, Međunarodni dan pismenosti, koji dodaje cijelom mjesecu globalnu dimenziju.

Osim ovih simboličkih argumenata, važni su i praktični argumenti. Septembar je mjesec kada počinje nova školska godina i kada učenicima pismenost postaje značajniji činilac u životu nego što je u toku ljeta. To je i prilika da se, zahvaljujući pojačanim aktivnostima, istakne značaj pismenosti i nastave jezika i u poređenju s drugim nastavnim predmetima. Ovo ne treba razumjeti kao moje pristrano favoriziranje vlastite struke i nipodaštavanje drugih predmeta. Ne. Ovo je samo prilika da se podsjetimo da se svi školski predmeti predaju i sve naučne spoznaje prenose zahvaljujući jeziku i da je za njihovo uspješno funkcioniranje potrebna pismenost.

Nažalost, septembar je najčešće mjesec kada problemi diskriminacije đaka Bošnjaka u povratničkim mjestima dolaze do izražaja i kad se više nego ikad javlja potreba da sva javnost govori o tome i potakne lidere u “ušuškanijem” dijelu BiH da budu lideri, a sudove da budu sudovi.

Da zaključim, u toku jednog aktivnog, posvećenog, dobro isplaniranog mjeseca može se postići mnogo manjih ili većih rezultata, određeni procesi i proizvodi mogu se izvesti od ideje do realizacije. Za jedan mjesec mogu se organizirati i uspješno završiti kursevi ili radionice svih savremenih i historijskih pisama bosanskog jezika. Može se napisati brošura, prevesti značajan tekst, održati ozbiljan kurs ili niz radionica i predavanja koja se tiču bilo koje teme. Može se organizirati sajam, vrhunske kampanje vidljivosti ili skupljanja sredstava, ekskurzije. Može se pokrenuti i ustabiliti ozbiljan blog… Postoji još bezbroj mogućnosti.

Nadam se da će vas ovaj tekst potaknuti na intenzivne aktivnosti koje se tiču širenja pismenosti i jezičke kulture i iskorjenjivanje nepismenosti kod nas i u svijetu, za dobro svih.

 

Izvorni tekst pročitajte na: www.halidbulic.ba

Nastavite čitati

Izdvojeno

Neispričana priča o ratnoj golgoti 15 stanovnika Borovčića kod Nevesinja

Objavljeno

na

Od

Događaji iz posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu ni izbliza nisu zabilježeni, evidentirani niti preneseni u kolektivno pamćenje bošnjačkog naroda. Pogotovo oni s rubnih dijelova Bosne i Hercegovine.

Ne samo ti događaji već i ti periferni krajevi, u kojima su nekad živjeli Bošnjaci, postali su potpuno nebitni u našoj javnoj percepciji, bez izgleda da će se o njima ikada govoriti i da će postati jedna od tema dnevnog reda sjednica na kojima se odlučuje o sudbini ove zemlje. A vrijeme je neumoljivo. Zaborav sve više zatire i ljude, i događaje, i prostore.

Selo Borovčići, udaljeno 20 kilometara od Nevesinja, kao i sva druga bošnjačka sela, potpuno je spaljeno, popljačkano, a stanovništvo protjerano. Za razliku od drugih sela, u Borovčićima se nije desio masovni pokolj i stradanje civilnog stanovništva. Ponajprije zahvaljujući uzvišenom Bogu i organizaciji kojom je rukovodio rahmetli Musa Tinjak, jedan od proslavljenih heroja odbrambeno-oslobodilačkog rata. O njegovom herojstvu na javnim skupovima govorili su rahmetli Alija Izetbegović, general Ramiz Dreković, Nezim Halilović Muderris i brojni drugi sudionici borbe za slobodu Bosne i Hercegovine.

“JA ĆU OSTATI S NENOM, PA ŠTA NAM DRAGI BOG DA”

Oružani napad vojnih i paravojnih snaga Republike srpske na bošnjačka sela u Nevesinju počeo je upravo u Borovčićima u rano jutro 22. juna 1992. godine. Stanovništvo, oko 250 ljudi, već se bilo povuklo u šumska skrovišta planine Crne Gore koja se planinskim lancem veže za istočnu stranu planine Velež. S te je strane Velež okomito oivičen neprolaznim liticama. Postojala su samo dva planinska prolaza do Mostara, preko kraškog Hanskog polja nakrcanog vojnicima Vojske RS-a i preko prevoja zvanog Teleća lastva. Borovčani su svoj spas pronašli preko Teleće lastve. U tom trenutku iznad njih nadlijetali su vojni avioni JNA i Srbije, koja, treba li to uopće napominjati, nakon svega tvrdi da nije počinila agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Pred sami polazak iz obližnje šume rahmetli Musa Tinjak sa svojim saradnicima donio je zaključak da će na put krenuti samo one osobe koje se mogu same kretati jer bi nošenje nemoćnih otežalo kretanje kolone, a eventualni jauci i panika neprijateljima bi prokazali pravac kretanja pa bi tako svi bili izloženi pogibiji.  Na istočnim obroncima planine Crne Gore, u kojoj su oni stariji provodili djetinjstvo i mladost čuvajući krave i ovce, a mlađi stanovnici tek ponekad prošetali, više kao izletnici već zbog stvarne potrebe, u primitivnim šatorima i skloništima ostalo je petnaest starijih osoba iz Borovčića: Ibro i Zejna (Hruška) Tulek, Smajo i Fata (Baraluša) Zlojo, Alija i Hata Eminović (brat i sestra), Muharem Muharika i Fata (Pajuša) Eminović, Hafa (Delaluša) Eminović, Zejna (Alibašuša) Eminović, Juso i Melća Milišić (sin i majka), Alija i  Raza (Pajuša) Čolić i Selim Tucović.   Selim se noć uoči sudbonosnog rastanka prepao od vike nekih mlađih Borovčana, pomislio da su četnici i u panici napustio zbjeg. Niko ga više nije ni vidio ni čuo sve do polovine septembra 1992. godine. Većina mještana na put neizvjesnosti krenula je 23. juna prije podne. Nemoćnim i starim su kazali da će doći po njih kad se za to stvore uvjeti i kad prikupe dovoljno naoružanja i municije, praktično, kad budu u mogućnosti organizirati diverzantsku akciju. Nažalost, okolnosti koje su našli u razrušenom Mostaru, svakom smislu te riječi, i političkom, i humanitarnom, i vojno-organizacionom, nisu im dozvolile da se to desi prije polovine septembra. Tako je petnaest ostavljenih Borovčana u primitivnim šumskim skloništima i šatorima ostalo skoro tri mjeseca, tačnije 87 dana.

Najmlađi među njima i najvitalniji bio je Juso Milišić, još u punoj intelektualnoj i životnoj snazi. Majku Melću ni po koju cijenu nije htio ostaviti samu, na teret isto tako iznemoglim starcima da brinu o njoj, a pogotovo ne četnicima da se iživljavaju kako su činili širom zapaljene, izdrobljene, zazgarištene Bosne i Hercegovine. “Idite vi s ostalim narodom. Ja ću ostati s nenom. Pa šta nam dragi Bog da”, rekao je svojoj porodici Juso. Kratko su se zagrlili, izljubili i krenuli svako svojim putem sudbine. To su rijetki trenuci kad ni emocije nemaju vremena da izbiju na površinu.

ZATEKLI POKLANE BOŠNJAKE IZ SUSJEDNOG SELA

U svoje selo nisu mogli ući. Za hranu i vodu snalazili su se kako su znali i umjeli. Skupljali su ostatke hrane koje su mještani iz kuća bili iznijeli u šumska skrovišta. To su činili samo oni koji su bili čuvari svojih najmilijih; Muharika, Juso, Alija, Ibro. Ostali su se slabo kretali. Juso je odmah preuzeo odgovornost za ovu grupu ostarjelih djedova i nena. Jednostavno, situacija, sudbina sama od sebe nametne ko se za šta pita, ko šta može najbolje uraditi. Čim je kolona Borovčana krenula na put pun neizvjesnosti, dug dva dana preko vrleti Crne Gore i Veleža, Juso Milišić potpuno je trezveno počeo s pripremanjem planinskih skloništa za boravak u novim uvjetima i šumski život, jer bilo je više već očigledno da sa starcima, s iznemoglom majkom nigdje ne bi stigli. Prikupili su ćebad, ležajeve od spužvi, duge zimske kapute i svu drugu preostalu garderobu i preostalu hranu. Pa čak i akumulator na koji su prikopčali tranzistor da mogu pratiti vijesti. Živjeli su kao članovi istog domaćinstva, a unutar te nove zajednice postojale su manje grupe koje su u parovima vodile računa jedni od drugima. U prvim danima njihovog boravka slična zajednica nemoćnih i starih Bošnjaka nalazila se i iznad susjednog sela Kljuna. U više navrata su ih posjećivali i sastajali se s njima. Čak bi ponekad našli kahve i pili je. Pronašli su ih tako što su odlučili da potraže najlona koji im je bio potreban da zaštite šatore od prokišnjavanja.

Pošto ga nisu našli u starim šumskim skrovištima mještana Borovčića, odlučili su da preberu i šatore nadomak sela Kljuna. Kroz šumu su se kretali oprezno i u vrijeme sumraka ili mjesečine. Pričali su da su Kljunovičani bili potpuno dezorijentirani, dezinformirani, da su bili uvjereni da ih srpska vojska čuva. Shvatili su Borovčani da je to bio samo mamac da srpska vojska dođe do tačnih podataka ko je sve ostao i gdje se krije u predjelima Gornjeg nevesinjskog polja. Po onom starom provjerenom seoskom konceptu mudrovanja, kljunskom narodu su kazali da se nalaze negdje na sredini planine Crne Gore, više prema Mostaru nego prema rodnom selu. Već sutra u ranim jutarnjim satima uslijedilo je žestoko minobacačko granatiranje baš tog lokaliteta. Oprez i pažnju Borovčani u zbjegu ponovo su digli na najviši mogući nivo. Nakon nekoliko dana, ponovo su s punim oprezom Juso i Alija otišli da posjete dvadesetak starijih osoba koje su se krile iznad sela Kljuna. Našli su ih sve poklane. Tijela su već imala neugodan miris. Kad su se vratili nazad, Alija je u strahu od viđenog počeo da priča detalje, a Juso ga je udario po ustima i počeo galamiti na njega. Koristio je staru seosku mudrost o potrebi iznošenja laži zbog dokonosti i potrebe iznošenja pripovjednih emocija svjedoka. Iako je Alija zaista pričao istinu, Juso ga je nadvikao i utjerao u laž kako ne bi unosio paniku u tu malu i u tom trenutku samo Bogu prepuštenu skupinu ljudi. Iz straha od onoga šta su vidjeli, ostalima više nisu ni riječi rekli. Kretanje su smanjili na minimum. Više nisu više ni boravili u grupama već razdvojeni u novim skloništima. Uvijek su bili na oprezu koji im nije dao spavati. Čim bi vjetar malo pomjerio grane, strah bi im ledio kosti. Život su nastavili tako da je jedan od njih, Smajo Zlojo, bio zadužen za kuhanje, drugi za prikupljanje drva, preostali hrane, odjeće. Nisu znali koliko će opstati, koliko će imati zaliha hrane, nisu imali predstavu o vanjskom životu. Vodu su pili iz starih zapuštenih stočnih bunareva kod kojih bi nalazili uginulu živinu, uhvaćenu kišnicu, ili jednostavno iz šumskih mlava. O kupanju nije moglo biti ni govora. Niko se od njih nije ni brijao.

OPERACIJA BEZ DOKTORA

Teren na kojem su boravili više je puta pretresala Vojska RS-a i lokalno srpsko stanovništvo. Jednog dana čuli su glasove na šumskom putu iz pravca sela Luke prema selu Lakat. Kasnije su u dobro organiziranoj izvidnici na starom bunaru (Zukin bunar) našli neotvorene konzerve mesnih narezaka. Dosjetili su se da bi to mogla biti stupica, da će, ako ih ne budu dirali, neprijatelji smanjiti sumnju da se u tom dijelu planine iko krije. Ako bi ih pojeli, bio bi to jasan znak da su tu. Ostavili su konzerve i s nadom u Boga vratili se svojim skrovištima. Uvjeti života bili su do krajnjih granica primitivni i kretanje po danu bilo je svedeno na minimum. Vodili su računa da prikriju svaki trag, da negdje ne otkinu koju grančicu. Bilo je dana kad bi se viđali samo navečer. Vatru su palili samo noću. Jeli su iz istog kazana.

Skoro svako od njih imao je poneku staračku bolest. Pravo je čudo kako se one nisu pogoršavale. Naprotiv. Niko od njih nikada nije ni spomenuo da ga nešto boli. Svima je ostalo u sjećanju kako je u tim okolnostima Muhariki, Muharemu Eminoviću, stala mokraća. Nakon nekoliko dana, stomak mu se bio naduo i nabrekao. Bolovi su mu bili strašni. Morali su nešto poduzimati. Alija Čolić i Ibro Tulek su ga držali, a Juso Milišić je odlučio obaviti “hirurški zahvat”. Ogulio je žicu s električnog kabla i gurnuo kroz cjevčicu spolnog organa. Muharika se otimao, vrištao sve dok mokraća nije krenula. Sve je prošlo dobro, baš kao da se radilo o operaciji u bolnici i s pravim doktorima. Muharika se oporavio i nastavio s uobičajenim životom.

PLJAČKA SELA BILA JE SISTEMSKI ORGANIZIRANA

Strast za pušenjem duhana uvijek se pojavi u ovakvim i teškim životnim prilikama. Ibro Tulek sačuvao je jednu kutiju koju je želio dati unuku kad iz Mostara dođe po njega. Tako će to kasnije i biti. On je na tavanu kuće bio sakrio i dva kilograma rezanog duhana. Pod okriljem noći otišli su po njega. Njegova je kuća posljednja zapaljena. Kad su je Srbi zapalili, Ibro je gledao s vrha brda. Tri dana je plakao kao malo dijete. U više navrata dolazili su u Borovčiće, koje su kontrolirale srpske snage. A kako je bilo isključivo muslimansko selo, kontrole nisu bile stalne, tako da su povremeno mogli doći do svojih kuća. Najčešće su selo gledali pritajeni s vrha brda. Gledali su kako im komšije kose njive, kopaju posađeni krompir, kako im pljačkaju selo. Pričali su da bi lokalno srpsko stanovništvo nakon što pobere ljetinu po njivama šenlučilo i pucalo iz automatskog naoružanja. Jednom prilikom Muharika Eminović bio je prišao jednom od njih tako blizu da ga je posmatrao iza ogradnog zida, čak je razmišljao da skoči i obračuna se s njim, onako kako se obračunavao s četnicima, ustašama i Nijemcima tokom Drugog svjetskog rata dok je bio u jurišnim partizanskim jedinicama. Muharika je kod sebe imao jednu bombu. Ostalim je predlagao da se privuče stražarskom mjestu smještenom pored puta, na samom ulazu u selo, i da se obračuna sa stražarima. Dugo su ga odgovarali i uspjeli. Nije mogao trpjeti da mu je selo okupirano jer je on sam negdje polovinom 1943. godine u zanosu svoje mladosti na spektakularan način iz sela puščanom vatrom istjerao cijelu četu četnika. Prema njihovom kazivanju, i pljačka sela bila je sistemski organizirana. Nije mogao doći bilo ko pa uzeti što mu se sviđa. Sve je, pričali su, po naredbi lokalnih vlasti bilo dovezeno na sabirno mjesto odakle je vršena raspodjela. Jedna od najtužnijih slika koju su prepričavali bila je kad je stariji Srbin iz susjednog sela sa svojom suprugom ispod ceradi i sijena krio opljačkanu imovinu Borovčana, piše STAV.

GLAS DOBROGA

Kako je vrijeme odmicalo, Borovčani u zbjegu sve su se više navikavali na nove uvjete života. Pitali su se šta će i kako ako nestane hrane. Jedni se nisu ni usudili da pomišljaju na predaju, a drugi bi govorili šta će im uraditi ako nikome nisu ni za šta bili krivi. Strah i nemoć bili su presudni da se niko ne usudi da bilo šta samoinicijativno uradi. U potpuno očajanje nisu padali, najviše zbog toga što nisu bili svjesni u kakvoj se situaciji nalaze. Uvijek su gajili nadu da će neko po njih doći, a istovremeno su gajili iluziju da će rat završiti i da će proći, a potom je došlo loše vrijeme, prve jesenje kiše i hladnoća. Juso Milišić je sa svojom majkom odlučio da krene prema Mostaru. Pitao ju je kako se osjeća. Rekla mu je da je dobro i da će moći. Navečer kad je klanjao jaciju, u toku namaza, možda u polusnu ili polujavi, došlo mu je saznanje, glas ili šta već u obliku rečenice: “Ne idi, doći će spas.”

Tako je i bilo. Diverzantske jedinice Armije Republike BiH iz Mostara i Konjica prvo su naišli na Selima Tucovića, koji je zbog hladnoće prebirao neki od napuštenih šatora. Selim je sve vrijeme proveo sam. Spavao je u nekoj pećini, a jeo bi, s obzirom na to da je brašna bilo po napuštenim skrovištima, poluhljeb ispečen na litici okrenutoj sunčevoj svjetlosti.  Sredinom jula od grupe staraca odvojila se Hafa Eminović Delaluša i otišla. Njeno tijelo pronađeno je u jami nedaleko od Boračkog jezera. Kad su ih diverzanti Armije RBiH poveli prema planini Crvanj i slobodnoj teritoriji u Konjicu, Fata Zlojo Baraluša i Hata Eminović imale su problem s hodanjem i u nekom su se metežu izgubile i odvojile od kolone. Baraluša je zarobljena i prebačena u logor Kalinovik, odakle je kasnije razmijenjena, a Hati Eminović se od tada gubi svaki trag. Do danas nije poznata njena sudbina. Dok su je nosili preko planine Crvanj, svoju plemenitu dušu ispustila je Melća Milišić. Tu joj je klanjana dženaza, tu je i ukopana. Preostali su, nakon 87 dana od rastanka, svojim porodicama u Mostar stigli 17. septembra 1992. Svi akteri ove priče preselili su na ahiret. Većina odmah nakon rata. Pretposljednji, Juso Milišić, umro je 2009, a posljednji, Alija Eminović, 2019. godine.

 

Stav

Nastavite čitati

Najčitanije