Milan – Barca 1994.: Večer kad je umro san o velikoj Barceloni

9

Prvog dana lipnja čeka nas finale Lige prvaka, spektakl kojeg će u Madridu igrati Tottenham i Liverpool. Tim povodom podsjećamo vas na sva finala odigrana od formiranja toga natjecanja u sezoni 1992/93. Vremeplov nastavljamo s 1994. godinom na Olimpijskom stadionu u Ateni gdje su se sastali Barcelona i Milan.

Mnogo godina kasnije, Johan Cruyff, tadašnji trener Barcelone, reći će da je to bila utakmica koju je bilo nemoguće pobijediti. Večer uoči utakmice tvrdio je da je to utakmica koju je nemoguće – izgubiti. Što je vjerojatno i bio razlog što su izgubili. Atenska večer, 18. svibnja 1994. trebala je biti noć kad će Barcelona postati besmrtna. Večer kad će Dream Team dobiti potvrdu da jedini smiju nositi taj nadimak nakon američke košarkaške reprezentacije s Olimpijskih igara u Barceloni 1992.

Bila je to večer kad je umro Barcelonin san. Cruyff je u Atenu stigao kako bi, kako je rekao, završio Milanovu hegemoniju i dominaciju, a dogodilo se sve suprotno. Milan je prekinuo njihovu. Barcelona je u Atenu stigla kao dvostruki uzastopni prvak Španjolske, a bila je toliko jaka da su u studenom te godine, nakon finala, na Camp Nou pobijedili Manchester United 4-0. Bila je to takva škola nogometa da je jedan igrač Manchester Uniteda nakon utakmice rekao da više nikad nogom neće kroćiti na Camp Nou…

Ali, taj poraz u finalu 1994. toliko je uništio Barcelonu da nakon te utakmice u Cruyffovoj eri nisu više osvojili niti jedan trofej. A uoči utakmice sve je izgledalo blistavo. Barcelona je došla kao apsolutni favorit s dva najbolja svjetska napadača, Stoičkovim i Romarijom. Otprilike, kao da danas u napadu imate Messija i Ronalda. Bila je to nogometna revolucija, a uoči finala već su bile otisnute naslovnice Johana Cruyffa kako u rukama drži trofej.

– Favoriti smo. Igramo bolje, brže i iskusniji smo nego što smo bili u finalu Kupa prvaka 1992. Milan je nitko i ništa. Naša igra bazira se na napadu, njihova na obrani. Uostalom, pogledajte tko na što troši novac – rekao je Cruyff uoči finala.

To “tko na što troši novac” referiralo se da je Barcelona dovela Romarija, koji je u 33 utakmice zabio 30 golova, dok je Milan za isti novac za koji je Barca dovela Romarija, kupila defanzivca Marcela Desailyja.

– To je to. Mi na napadače, oni na braniče – slavodobitno je poentirao Cruyff.

Barcelona je bila toliko nadmoćna da je u satiričnim novinama dan prije utakmice izašla karikatura na kojoj je bio Johan Cruyff u svlačionici uoči finala i pisao na ploči taktiku. A na ploči je pisalo – šampioni!

– Iskreno, nije bilo daleko od toga – počeo je Carlos Rexach, tada pomoćni trener Barcelone i nastavio.

– Nije bilo nikakve taktike, bili smo poptuno uvjereni u pobjedu. Pep Guardiola koristi sve Cruyffove metode, samo, Curyff nikada nije imao Pepovu studioznost i ozbiljnost pripreme utakmica.

Uoči finala na 1992. na Wembleyu Cruyff je uoči utakmice rekao igračima: ‘Izađite na travnjak i uživajte’. Uoči atenskog finala rekao im je;'Bolji ste, izađite i pobijedite’. I dok je 1992. zbog svojih riječi bio genij, 1994. su ga smatrali budalom.

U toj utakmici Marcel Desaily je dominirao sredinom terena. Ne sjećamo se da je prije njega bilo koji veznjak imao takvu dominaciju. On je dominirao, a Demetrio Albertini kreirao. Pep Guardiola nije mogao ništa, Barca se nije mogla sastati s loptom. Romario i Stoičkov, najbolji napadački tandem svijeta, nisu niti vidjeli loptu.

– Ljudi lažu kad kažu da smo igrali loše. Istina je da mi uopće nismo igrali – rekao je Cruyff nakon teškog debakla.

Bilo je to vrijeme kad su u momčadi smjela igrati samo tri stranca. Barcelona ih je imala četiri – Romário, Ronald Koeman, Stoičkov, i Michael Laudrup. Bio je to težak izbor. U Hrvatskoj su pitali Tomislava Ivića koga bi, da je na mjestu Cruyffa izbacio iz finala, a pokojni šjor Tomo je rekao da je to zadatak kojeg nitko ne bi znao riješiti. Romario i Stoičkov bili su najbolji napadači svijeta, Laudrup je bio jedan od najboljih veznjaka koji je donosio lopte napadačima, a Koeman je bio zid obrane, junak iz finala 1992.

Johan Cruyff odlučio je izostaviti Laudrupa! Tjednima uoči tog finala počelo se pričati da Laudrup neće potpistati novi ugovor, da mu se više ne ostaje u Barceloni i to je došlo do Cruyffovih ušiju. I maknuo je Laudrupa.

– Kad sam vidio da je maknuo Laudrupa, znao sam da nećemo izgubiti. Laudrup je bio jedini igrač od kojeg smo istinski drhtali, on je bio mozak momčadi – rekao je Fabio Capello, trener Milana.

U prvom poluvremenu Milan je zabio dva gola, oba Daniele Massaro. Barca je bila na koljenima, ali mnogi su vjerovali da će se vratiti. Dvije minute nakon početka drugog poluvremena Dejan Savićević zabio je gol vjerojatno najljepšim lobom u povijesti Lige prvaka i tu je priči bio kraj.

– Kad su nam zabili treći gol, znao sam da je kraj. Tu smo potonuli. Bila je to najgora večer u karijeri. Nikad se nisam osjećao tako bespomoćno, jadno – rekao je golman Barcelone Andoni Zubizarreta.

Zvonimir Boban letio je terenom, a kad je Desaily, apsolutni junak utakmice, zabio za 4-0, ljudi su počeli sažalijevati Barcelonu. Bio je to razigrani Milan pod dirigentskom palicom Bobana. Potpuno su uništili Barcu. 4-0. Toliko o defanzivnom Milanu, toliko o Milanu koji je, kako je rekao Cruyff, zabio manje golova nego Romario.

Na kraju utakmice Daniele Massaro primio je pokal odjeven u dres Stoičkova. Bugarski napadač bio je njegov idol. Bio je to peti naslov euorpskog prvaka koji je osvojio Milan, Barcelona je imala jedan.

U svlačionici Barcelone bila je mrtva tišina.

– Ništa, ništa, ništa, ništa… Tišina, tišina, tišina. Kao da je netko umro. Kad su najviše trebali podršku, nisu je dobili. Cruyff je samo ušao u svlačionicu, pogledao i izašao – otkrio je kasnije jedan od Cruyffovih pomoćnika.

Taj atenski poraz je toliko pogodio Barcelonu da su na kraju jedva osvojili naslov. Osvojili su ga tako da je Miroslav Đukić u 90. minuti imao penal. Da bi Deportivo postao prvak, Đukić je morao zabiti penal Valenciji. I gotovo. Donato, koji je inače izvodio penale, bio je zamijenjen, a Bebeto, još jedna velika brazilska zvijezda, odbio je pucati. I loptu je uzeo Đukić, Promašio i Barcelona je postala prvak.

Nakon debakla u finalu svatko je imao svoje razloge poraza. Laudrup je tvrdio da su Španjolci u Barceloni glavom bili na Svjetskom prvenstvu u SAD-u, Recax da su se emotivno ispraznili na putu do finala…

A na tom Svjetskom prvenstvu Stoičkov i Romario su briljirali. Romario je odveo Brazil do naslova svjetskog prvaka, a Stoičkov Bugare do polufinala, najvećeg uspjeha u povijesti bugarskog nogometa. I tu su počele svađe s Cruyffom.

– Ja sam svjetski prvak, Cruyff nije – poslao je iz SAD-a Romario poruku treneru Barcelone.

Stoičkov je bio Romarijev najbolji prijatelj, uvijek su bili zajedno i za te Romarijeve riječi mnogi su smatrali Stoičkova odgovornim. Tvrdili su da je Bugarin trebao paziti što Romario govori. I tu je počelo pucati prijateljstvo. Romario je nakon SP-a pozvao Stoičkova i obitelj na odmor u Rio de Janeiro, Stoičkov se nije pojavio.

Romario se zapravo nikad nije vratio sa Svjetskog prvenstva. Tijelo mu je bilo ovdje, ali glava i duh su mu ostali na drugom kontinentu – rekao je Stoičkov.

No, ipak je stao u zaštitu prijatelja i kao gost jedne radijske emisije poručio: ‘Ili Cruyff ili ja’.

I Barcelona se počela raspadati. Zubizareti su obećali novi ugovor, nikad mu ga nisu dali, što je rasplakalo Guardiolu. A Michael Laudrup, kojeg je Cruyff izostavio iz finala pronašao je novi klub. Otišao je u – Real Madrid!

MILAN – BARCELONA 4-0

18. svibnja 1994., Atena, olimpijski stadion, gledatelja 76.000, sudac: Philip Don (Engleska)

Strijelci: Desally (58. minuta), Savičević (47. minuta), Massaro 2x (22. i 45. minuta)

Milan: Rossi, Panucci, Galli, Maldini (od 83. Nava), Tassotti, Albertini, Desally, Boban, Donadoni, Savičević, Massaro.

Barcelona: Zubizarreta, Ferer, Nadal, Koeman, Barjuan (od 73. Estebaranz), Guardiola, Amor, Bakero, Stoičkov, Romario, Begiristain (od 51. minute Eusebio)