Povežite se

Vijesti

Mentalno zdravlje migranata je okidač za agresivnost

Objavljeno

na

Piše: Safet Mušić

Prije pet godina, desetine hiljada izbjeglica i migranata su se kretale preko Jugoistočne Evrope pokušavajući da dopru do Zapadne Evrope. Danas je najveći dio balkanske rute zatvoren: granice su obezbijeđene i očajni migranti i tražitelji azila su vraćeni nazad. Humanitarna kriza je produbljena, jer je ugroženim grupama onemogućeno kretanje i imaju ograničen pristup zdravstvenoj njezi. Među rijetkim dobitnicima u ovoj krizi su krijumčari migranata, navodi se u novom Biltenu rizika Globalne inicijative za borbu protiv transnacionalnog organizovanog kriminala.

Nakon zatvaranja granice od strane Mađarske (prvo 2015., pa kasnije 2017. godine) migranti su na svom putu prema Evropskoj uniji odabrali Bosnu i Hercegovinu kao državu preko koje mogu lakše da se domognu svog cilja. Zbog toga je BiH u zadnje dvije godine opterećena migrantskim talasom koji ima svoje varijacije u obimu i intenzitetu, ali je još uvijek aktivan. Prema podacima nadležnih institucija i prema procjeni međunarodnih organizacija od 2018. godine pa do danas, oko 60.000 migranata i izbjeglica je prošlo preko teritorije BiH. Neke slobodnije procjene govore da se radi o čak 100.000 ljudi u pokretu koji su zadnjih godina prošli preko BiH i otišli u države EU.

U 2019. godini bilo je prisutno 29.302 migranta i azilanta na teritoriji BiH. Služba za poslove sa strancima BiH od početka 2020. godine registrovala je 15.311 migranata. Trenutno u BiH boravi 6.155 migranata koji se nalaze u sedam privremenih prihvatnih centara koje finansira EU u Unsko-sanskom (USK) i Sarajevskom kantonu (KS), navodi se u izvještaju Evropske Unije za 2020. godinu. Pretpostavlja se da je blizu 3.000 migranata van registrovanih prihvatnih centara, uglavnom na području USK-a i borave u krajnje nehumanim uslovima.

Neizvjesnost nastavka putovanja utiče na mentalno zdravlje migranata

Zbog nedostatka kapaciteta u prihvatnim centrima brojni su migranti prisiljeni spavati i boraviti u improviziranim i neuslovnim mjestima, ili po napuštenim objektima. U razgovorima sa migrantima kao i sa ljudima koji rade na pitanju migracija u BiH, utvrdili smo da neki od migranata već duže od godinu, pa čak i po dvije godine provode u BiH. Pokušavajući sve vrijeme da se domognu EU, te su po više puta vraćani iz Hrvatske ili Slovenije, ali ne odustaju i svi su odlučni u namjeri da pokušaju ponovo. Sve to kod većine migranata stvara dodatni pritisak i samo oni sa jakim samopouzdanjem ostaju trezveni i smireni da bi se usredotočili na nastavak puta. Naravno, boravak na otvorenom, u improvizovanim kampovima, šumama ili ruševinama bez ikakvih higijenskih uslova, bez zdravstvene njege, osigurane hrane i odjeće, znatno utiče na zdravstveno stanje migranata, uključujući i njihovo mentalno zdravlje.

Svi ti nedostaci predstavljaju ogroman rizik po ukupno psihofizičko stanje ovih ljudi, što se pokazuje kroz povećan nivo anksioznosti, ali i agresivnosti, mišljenja je psiholog Sanja Dabović.

Istraživanja iz različitih dijelova svijeta otkrivaju da su migracije složen proces koji različito utiče na ljude. Najčešće je povezan sa stresnim događajima, preprekama i izazovima zbog kojih su psiho-socijalna pitanja i drugi zdravstveni problemi češći među migrantima u odnosu na domaće stanovništvo.

“U takvim okolnostima među migrantima dolazi do pojačavanja međusobnih tenzija i trvenja koje se nerijetko završavaju međusobnim sukobima koji mogu poprimiti i veće razmjere. Oni se, opterećeni svim prethodnim iskustvima kroz koja su prošli, kao i aktuelnim beznađem i nedostatkom perspektive, nalaze u stanju duboke frustracije i potištenosti, tenzije rastu i javlja se agresivnost kao odgovor.  Takva konstelacija uslova stvara puno okidača koji mogu isprovocirati agresivno ponašanje i prouzrokovati konflikte i trvenja uglavnom među migrantima, ali vremenom i u drugom okruženju, odnosno sa lokalnim stanovništvom”, dodaje Dabović.

Pošto su kapaciteti prihvatnih centara nedovoljni, višak migranata neminovno završi i na gradskim ulicama. To nekontrolisano kretanje nosi rizik od potencijalnog manifestovanja različitih incidentnih događaja, jer među migrantima ima i onih koji naginju rizičnom, delikventnom ponašanju. Kod tog dijela migrantske populacije nivo frustracione tolerancije je još niži, impulsivnost i sklonost afektivnom reagovanju se teže obuzdaju, što sve skupa u kombinaciji sa prolongiranim stanjem neizvjesnosti može dovesti do kulminacije u vidu dramatičnih događaja i krivičnih djela sa tragičnim epilogom. Mentalno zdravlje je svakako dodatno opterećeno epidemiološkim mjerama zbog pandemije COVID-19, te to predstavlja dodatni negativni uticaj koji se reflektuje na mentalno zdravlje migranata.

Povećan broj krivičnih djela od strane migranata u Kantonu Sarajevo

Od početka 2020. godine zabilježen je veći broj incidentnih situacija od strane migranata na području BiH, a koje se odnose na ubistva, masovne tučnjave, krađe, paljevine i slično. Burnu reakciju je izazvao posljednji slučaj na Ilidži, kada je ubijen bosanskohercegovački državljanin.

Dana 17.11.2020. godine u naselju Otes kod Ilidže, ubijen je muškarac, državljanin BiH, a dvije osobe su povrijeđene. Za ubistvo se sumnjiče trojica migranata. To je prvo ubistvo bosanskohercegovačkog državljanina od početka migrantske krize, a za što su osumnjičeni migranti. Istraga još traje, a za osumnjičenima se još uvijek traga. Navedeni događaj izazvao je reakciju domaćeg stanovništva, te je došlo i do više okupljanja građana, a pojavili su se i antimigrantski stavovi u javnosti te pozivi na nasilje. Ovaj događaj ponovo je na površinu izbacio sve probleme i slabosti koje država ima u vezi (ne)rješavanja migrantske situacije u BiH.

Prije ovog slučaja, desio se napad na dvojicu policijskih službenika na Ilidži, gdje su kod jednog službenog lica konstatovane lakše tjelesne povrede, a kod drugog teške tjelesne povrede. Tim povodom 14.11.2020. godine uhapšen je marokanski državljanin, te je potom predat u dalju nadležnost Kantonalnom tužilaštvu KS.

Bez obzira što se najveći broj migranata nalazi na području USK-a, ipak prema policijskim podacima, zadnjih mjeseci većina incidenata u kojima učestvuju migranti dešava se na području KS-a. Na osnovu Izvještaja Operativnog tima za pitanja migranata, a prema podacima IOM-a na području Kantona Sarajevo u prihvatnim i imigracionim centrima boravi oko 3.186 migranata.

Prema Izvještaju o radu Uprave policije KS za period od januara do septembra ove godine, migranti su učestvovali u 88 događaja sa obilježjima krivičnog djela i to:

  • ubistvo – dva,
  • ubistvo u pokušaju – četiri,
  • teška tjelesna povreda – pet,
  • laka tjelesna povreda – tri,
  • učestvovanje u tuči – jedan,
  • bludne radnje – jedan,
  • nasilje u porodici – jedan,
  • posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga – jedanaest,
  • krađa – trinaest,
  • teška krađa – dvanaest,
  • teška krađa u pokušaju – dva,
  • teška krađa na naročito opasan ili naročito drzak način – dva,
  • razbojništvo – sedamnaest,
  • oštećenje tuđe stvari – sedam,
  • izazivanje opće opasnosti – jedan,
  • napad na službenu osobu u vršenju poslova sigurnosti – dva,
  • nasilničko ponašanja – tri,
  • krivotvorenje isprave – jedan.

Ukupan broj prekršaja i incidenata u kojima su učestvovali migranti, a koje su evidentirali policijski službenici za prvih devet mjeseci ove godine je 368.

Od početka godine prema podacima Tužilaštva KS u Sarajevu je podignuto devet optužnica protiv migranata, a još sedam predmeta je u fazi istrage. Terete se za više različitih krivičnih djela, kao što su ubistva, razbojništva, teške krađe, oštećenja tuđih stvari, razbojničke krađe, posjedovanja droge i sl. Povećanje broja prekršajnih i krivičnih prijava koje se odnose na migrante dovode do promjene kada se tretiraju sigurnosni rizici i prijetnje u KS-a, ali i na području cijele BiH. Osim humanitarnog aspekta u tretiranju migracija, događaji pokazuju da je neophodno da migranti budu obuhvaćeni kao zaseban element u sigurnosnim procjenama koje se rade na nivou kantona, entiteta i države BiH. Na taj način bi imali više podataka o svim karakteristikama djela koja čine migranti, što može biti od velike koristi prilikom izrade operativnih planova i planskih dokumenata važnih za upravljanje migracijama u BiH.

Svi pokazatelji koji govore o psihološkim karakteristikama i stanjima koje dovode da pojave agresivnosti među migrantima, kao i odugovlačenje sa rješavanjem migrantskog pitanja na adekvatan i međunarodno prihvatljiv način, dodatno utiču na povećani rizik nasilja među migrantskom populacijom sa refleksijama na lokalno stanovništvo.

Takođe, reakcije stanovništva od kojih su neke rasističke i antimigrantske, sa pozivima i na nasilno rješavanja nesporazuma sa migrantima, mogu dodatno usložiti stanje sigurnosti i dovesti do još opasnijih incidenata sa tragičnim posljedicama. Zbog toga je neophodno, osim na insistiranju za trajnim rješavanjem problema migracija u BiH, insistirati na mjerama očuvanja mentalnog zdravlja migranata, posebno onih koji se duže vrijeme nalaze na prostoru BiH i van privremenih prihvatnih centara.

 

Advertisement

Vijesti

Svijet osoba s invaliditetom se ne razlikuje znatno od tvog svijeta!

Objavljeno

na

Od

Piše: Asmira Fetić

Spomenom diskriminacije osoba s invaliditetom ljudi pomisle na diskriminaciju u obliku loše arhitektonske prilagođenosti osobama s invaliditetom, zakonske regulative, socijalne diskriminacije i slično. Često možemo čuti izraz : “Osobama sa posebnim potrebama treba olakšati pristup javnim ustanovama.” Kakve to posebne potrebe imaju osobe sa invaliditetom? Šta su to posebne potrebe? Kako to razlikujemo osobe koje imaju posebne potrebe i one koje ih nemaju? Ovo je niz pitanja koje sebi trebamo postaviti  kada izgovaramo termin ”osobe s posebnim potrebama ”.  Čovjek kao biološko, misaono, socijalno i duhovno biće ima svoje posebne potrebe. Kao individualna i jedinstvena jedinka na ovoj planeti čovjek ima niz posebnih potreba koje se razlikuju od drugih. Neko ima potrebu da svoj život podredi obiteljskom životu, a neko profesionalnom karijernom životu. Svako od nas ima posebne potrebe. Zašto onda razlikovati osobe s invaliditetom od osoba bez invaliditeta? Problem osoba s invaliditetom nije više u fizičkoj neprilagođenosti za njih, nego u tome što dnevno bivaju nesvjesno diskriminirani od društva, kroz medije, internet, društvene mreže, novinske članke pa čak i u svakodnevnoj konverzaciji sa društvom.

Pogrešna terminologija osoba s invaliditetom

Osobe s invaliditetom (OSI) nisu i ne mogu biti osobe sa posebnim potrebama. Niz godina se suočavamo sa pogrešnom upotrebom terminologije vezane za OSI. Pogrešni termini koji se svakodnevno koriste i javno propagiraju jesu: osobe s posebnim potrebama, osobe ograničene u radu, invalidne osobe, manje sposobne osobe ili čak i hendikepirane osobe. U naučnoj stručnoj literaturi iz 20.st. pa čak i iz 21.st. naići ćemo na sve ove termine koje opisuju osobu s invaliditetom. Problem i jeste što je veoma teško naći ispravan termin koji neće umanjiti vrijednost osobe s invaliditetom. Ali zašto ipak biramo termine poput osoba s posebnim potrebama koje prilikom govora već pružaju osjećaj izdvajanja i izoliranja od društva.  Ako uporedimo potrebe odraslog čovjeka i djeteta uzrasta od pet godina uočit ćemo da su one totalno različite. Malom djetetu treba posebna vrsta pažnje, ljubavi, ishrane, brige itd. Ako već govorimo o potrebama, onda bi majka djeteta trebala reći: ”Moje dijete ima posebne potrebe u poređenju sa mnom”. Ovo u svom kontekstu pogrdno zvuči. Zašto onda uz termin osoba sa invaliditetom koristimo i obrazloženje da oni imaju posebne potrebe? Pogrešna upotreba ovih termina kako bismo opisali osobu sa invaliditetom svakodnevno razlikuje, diskriminira i stigmatizira te osobe. Dakle, radi se o nesvjesnoj diskriminaciji OSI od strane društva. Upravo edukacija o ispravnoj terminologiji za opisivanje OSI treba biti početna faza u borbi za ravnopravna prava osoba sa i bez invaliditeta.

Prema UN‐ovoj Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, u osobe s invaliditetom spadaju osobe koje imaju dugoročna tjelesna, duševna, intelektualna ili osjetilna oštećenja koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu otežati puno i djelotvorno sudjelovanje tih osoba u društvu na temelju jednakosti sa drugima. Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije (World Health Organization), invaliditet je bilo kakvo ograničenje ili nedostatak sposobnosti za bavljenje nekom djelatnošću na način ili u opsegu koji se smatra uobičajenim za čovjeka. Međunarodno prihvaćeni pojam jeste osobe s invaliditetom (OSI) i djeca s teškoćama u razvoju. Najispravniji opis OSI jeste da koristimo fraze: osobe s teškoćama u kretanju umjesto invalidi u kolicima, osoba oštećenog vida, osoba oštećenog sluha, osoba s mišićnom distrofijom, osoba s multiplom sklerozom, osobe s intelektualnim teškoćama (umjesto osobe s mentalnom retardacijom ili mentalno retardirane osobe), osobe s psiho-socijalnim invaliditetom umjesto psihijatrijski pacijenti, psihički/duševni bolesnici, mentalni bolesnici. Ovi jedini ispravni termini proizilaze iz UN-ove Konvecije o pravima osoba sa invaliditetom (2006.g.). Postoji niz dokumenata i konvencija koje se tiču prava osoba s invaliditetom, ali od posebnog značaja je uvođenje UN- ovih standardnih pravila za izjednačavanje mogućnosti koje se pružaju osobama s invaliditetom. Mnoge države svijeta su potpisnice ovih neobaveznih UN-ovih standardnih pravila. Važno je podignuti svijest ljudima o tome da na dnevnoj bazi nesvjesno diskriminiraju osobe s invaliditetom. Loše je misliti da osobama s invaliditetom trebaju posebne potrebe, prekomjerno sažaljenje, posebne škole i slično. Stigmatizacija je nazivati škole za djecu s poteškoćama u razvoju specijalnim školama. Kada se kaže specijalna škola, automatski se pomisli na posebnu kategoriju osoba koje su svojom nadarenošću i talentom totalno drugačije od drugih. Specijalna škola ne bi trebala biti posebna škola za djecu s teškoćama u razvoju.

Kako mislimo mijenjati svijet i pružiti svima ista prava ukoliko konstantno stigmatiziramo ljude oko sebe?

 U SAD-u su dugi niz godina postojale posebne institucije za tamnopute osobe. U II svjetskom ratu su brutalno ubijeni milioni Jevreja zbog toga što su bili pripadnici druge religije. Nažalost, svjedoci smo prisutnosti diskriminacija radi boje kože, religije, etničkog porijekla, seksualne orijentacije itd. Većina je svjesna ovoga i u svakodnevnoj komunikaciji se izbjegava bilo kakva uvreda ili diskriminacija zbog međusobnih razlika kod ljudi. Nesvjesna diskriminacija osoba s invaliditetom uzrokovana je nedovoljnom edukacijom ljudi o ovom problemu. Osobe s invaliditetom ni u jednom segmentu nisu spriječene da obavljaju isti rad kao I ostali. Fascinantne su nam osobe koje su iz svoje neimaštine ili teškog života postigle veliki uspjeh, zašto se onda ne divimo osobama s invaliditetom koje zbog svojih poteškoća i dalje obavljaju sasvim normalan rad na poslu, idu u škole, postaju uspješni. Iako nemaju tako lagan život, ipak svakodnevno obavljaju iste radnje kao i ostali.

Kao primjer tome da osobe s invaliditetom nisu nimalo drugačije svjedoči i niz poznatih osoba s invaliditetom koje su sa svojom nadarenošću, talentom, uspješnosti napravili velike promjene u društvu.  To su: Franklin Delano Roosevelt, Stephen Hawking, Christopher Reeve, Frida Kahlo, Ludwig van Beethoven, Sarah Bernhardt, Thomas Edison…

Nužnost iskorjenjivanja diskriminacije osoba s invaliditetom

Diskriminaciju osoba s invaliditetom je potrebno potpuno iskorijeniti iz društva što ćemo postići edukacijom o interakciji sa osobama s invaliditetom, olakšavanjem fizičkog pristupa ustanovama i prostoru osoba s invaliditetom, uvođenjem asistivne tehnologije u javne ustanove. Kako bismo uspostavili ispravan pristup osobama s invaliditetom potrebno je koristiti ispravnu terminologiju, ne pokazivati pretjerano sažaljenje da se time ne bi još lošije osjećali, potrebno je osigurati svaki fizički i materijalni segment kako bismo olakšali rad osobama s invaliditetom. Osobe s invaliditetom ne trebamo smatrati nesposobnim za izvršenje bilo kakvog rada. One su daleko sposobnije od prosječno fizički ili psihički zdrave osobe. Zašto? Zato što iako se svakodnevno susreću s nesvjesnim oblikom diskriminacije oni se i dalje osjećaju sretnima i zadovoljnima. Njihov svijet nije nimalo drugačiji. Ako osobu koja je dugi niz godina izvršavala kriminalna djela ne želimo zaposliti smatrajući da će loše uticati na posao, zašto onda ne možemo zaposliti osobu s invaliditetom koja je ipak završila osnovno, srednje i fakultetsko obrazovanje? Zašto postoji takvo mišljenje da osobe s invaliditetom mogu usporiti poslovno djelovanje? Zašto staviti osobu s invaliditetom u istu grupu s osobom sa kriminalnom prošlošću?

Čovjek je naučen da razlikuje dobrog i lošeg čovjeka. I to je sve čime se treba voditi kroz svakodnevnu interakciju sa ljudima. I to je ono što osobe s invaliditetom očekuju. Da gledamo na njih kao normalne ljude koji su sposobni svakodnevno izvršavati svoje obaveze. Da ih ni na jedan način ne diskriminiramo, stigmatiziramo, isključujemo ili smatramo nedovoljno sposobnima. Svi mi imamo posebne potrebe, a jedinu posebnu potrebu koju svako od nas treba da ima jeste potreba da pomognemo u tome da svi ljudi ovog svijeta imaju jednaka prava!

Ovdje pročitajte izvorni tekst:
Nastavite čitati

Vijesti

Govor mržnje usmjeren protiv žena u online prostoru

Objavljeno

na

Od

Piše: Amina Kolašinac

Internet prostor koji nam je danas svima na dohvat ruke, potpuno je neregulisan te je govor mržnje  prisutan na svakom koraku. U 21. stoljeću uživamo u gotovo neograničenoj slobodi govora. Iako su neki mediji poput novina, časopisa i televizije podložni kontroli sadržaja od strane urednika, internet nam daje mogućnost izražavanja svih ideja i misli.

Demokratska društva su tolerantna i otvorena za sve vrste dijaloga, ali ipak postoji jedan oblik komunikacije koji je problematičan, a to je govor mržnje. Svjedoci smo širenja govora mržnje usmjerenog prema ženama i to je posljednjih godina poprimilo široke razmjere. Seksizam na internetu je izuzetno raširen širom Evrope, a žene su nesrazmjerno pogođene, naročito mlade žene i djevojčice, novinarke, političarke, javne osobe i braniteljice ženskih ljudskih prava. Jedan vid govora mržnje prema ženama na internetu su negativni komentari na izražene stavove ili mišljenja.

Žene su najčešće žrtve seksitičkog i seksualnog zlostavljanja i vrijeđanja

Iako su napadi na muškarce češće zasnovani na njihovim profesionalnim mišljenjima ili stručnosti, žene su češće žrtve seksističkog i seksualiziranog zlostavljanja i vrijeđanja, čija se ekstremnost može povećati zahvaljujući anonimnosti koju omogućava internet. Ti napadi ne utiču samo na dostojanstvo žena već mogu i spriječiti žene, i na radnom mjestu, da izraze mišljenje, što rezultira time da su isključene iz internetskih prostora. Time se potkopava pravo na slobodu govora i mišljenja u demokratskom društvu, ograničavaju profesionalne mogućnosti i  jača rodno određen demokratski manjak. Drugi vid jeste da je digitalno doba produbilo nadzor nad ženskim tijelima, govorom i aktivizmom. Osim toga, seksistička zloupotreba društvenih mreža kao što je objavljivanje intimnog vizuelnog sadržaja bez pristanka onih koji su prikazani, oblik je nasilja koji se mora suzbiti.

Seksizam se temelji na ideji da su neke osobe, najčešće žene, inferiorne zbog svog spola. Internet pruža novu dimenziju izražavanja i prenošenja seksizma, posebno seksističkog govora mržnje, širokoj publici, iako korijeni seksizma ne leže u tehnologiji, već u trajnim spolnim neravnopravnostima. Seksizam i seksističko ponašanje se javljaju u svakodnevnom životu jedne žene ili grupa žena. Nijedna žena nije izuzeta takvih govora bez obzira koju vrstu posla obavlja i kolika primanja ima. Jedan od gorućih problema jesu komentari na društvenim mrežama. Korijen seksizma ne leži u tehnologiji i društvenim mrežama, već je samo sa ’offline’ prenešen na ’online’. Seksističko ponašanje, poput, na primjer, seksističkog govora mržnje, može da eskalira ili da podstrekne otvoreno uvredljiva i prijeteća djela, uključujući seksualnu zloupotrebu ili nasilje, silovanje ili potencijalno smrtonosne radnje. Rješavanje seksizma je dio pozitivne obaveze država da garantuju ljudska prava, rodnu ravnopravnost i da spriječe nasilje nad ženama i djevojčicama u skladu sa međunarodnim propisima u oblasti ljudskih prava i, za države potpisnice, sa Instanbulskom konvencijom. Svaki direktan govor mržnje, kao i svaki oblik nasilja treba prijaviti nadležnim institucijama, kako bi onaj ko to radi dobio jasnu poruku da tako nešto nije dozvoljeno, da je kažnjivo i da zbog toga može odgovarati.

Izloženost seksizmu putem interneta može imati ozbiljne i dugoročne posljedice na ženu, može dovesti do osjećaja nesigurnosti, manje vrijednosti, stida da se kreće, straha da će je neko prepoznati i da će na taj način dodatno biti izložena vrijeđanjima i osudama, sve navedeno može u velikoj mjeri utjecati na njeno samopouzdanje i funkcioniranje uopće.

Iako se rasistički govor mržnje prepoznaje kao protivan evropskim i međunarodnim standardima ljudskih prava, isto ne vrijedi uvijek za seksistički govor mržnje, a postojeće politike i zakonodavstvo na svim razinama nisu bile u stanju riješiti taj problem na odgovarajući način. Stoga se države potiču preuzeti odgovornost za borbu protiv govora mržnje i osigurati da se na govor mržnje prema ženama primjenjuju ista pravila kao i na ona koja se odnose na rasistički govor mržnje. Država bi trebala provoditi zakonodavne mjere kojima se definiraju i kriminaliziraju slučajevi seksističkog govora mržnje i primjenjuju se na sve medije, kao i postupke izvješćivanja i odgovarajuće sankcije.

Trebalo bi također poticati proaktivne postupke otkrivanja i prijavljivanja seksističkog govora mržnje u svim medijima, uključujući internet i nove medije. Neophodno je širiti informacije i kampanje za podizanje svijesti o seksističkoj zloupotrebi društvenih mreža, prijetnjama u internetskom okruženju i situacijama s kojima se djeca i mladi suočavaju uz praktičnu pomoć o tome kako spriječiti i reagovati na takve situacije. Javlja se potreba za uspostavljanjem internetskih resursa koji pružaju stručne savjete o tome kako se nositi sa seksizmom na internetu, uključujući postupke za brzo prijavljivanje/uklanjanje štetnih ili neželjenih sadržaja.

Uloga Vijeća za štampu u pogledu borbe protiv seksizma

Posljedice korištenja rodnih stereotipa i predrasuda, seksizma i mizoginije u medijima su, pored ostalog, uređeni Kodeksom o audiovizuelnim medijskim uslugama i medijskim uslugama radija Regulatorne agencije za komunikacije Bosne i Hercegovine i Kodeksom za štampu i online medije BiH Vijeća za štampu. Kako je i poznato, Vijeće za štampu u Bosni i Hercegovini, u saradnji sa urednicima i odgovornim predstavnicima medija, relevantnim institucijama te građanima kontinuirano doprinosi reduciranju s krajnjom tendencijom suzbijanja govora mržnje u javnom prostoru i diskursu.

Vijeće za štampu bi moglo doprinijeti podsticanju brze reakcije javnih ličnosti, posebno političara, vjerskih vođa, lidera u ekonomiji i zajednici i ostalih koji su u poziciji da oblikuju javno mišljenje, da osude seksizam i seksističko ponašanje i da pozitivno jačaju vrijednosti rodne ravnopravnosti. Zatim doprinijeti osmišljavanju, sprovođenju i promociji redovne nacionalne inicijative za podizanje svijesti na svim nivoima i kroz različite oblike medija (na primjer, izrada priručnika, smjernica, video klipova dostupnih na internetu i u konvencionalnim medijima, uvođenje nacionalnog dana borbe protiv seksizma, osnivanje muzeja za slavljenje rodne ravnopravnosti i prava žena). Ne smijemo zaboraviti ni ulogu Regulatorne agencije za komunikacije koja se bavi kreiranjem i promovisanjem pravila u sektorima emitovanja i telekomunikacija, licenciranje operatora u sektorima emitovanja i telekomunikacija, planiranje, upravljanje i dodjeljivanje frekvencijskog spektra, primjenjivanje tehničkih i drugih standarda koji se tiču kvaliteta, te uspostavljanje i održavanje sistema naknada za dozvole.

Širok je spektar primjera govora mržnje usmjeren ka ženama u našem društvu

Dotaći ćemo se i primjera  govora mržnje usmjeren ka ženama, posebno onim uspješnim i ostvarenim među kojima je i naša bosansko – hercegovačka književnica Martina Sopta koja je predložena za ambasadoricu Bosne i Hercegovine u Republici Češkoj. Javnost joj je iznenada počela upućivati prijetnje i uvrede. Mizogina i prijeteći nastrojena javnost kojoj je ovakva odluka zasmetala je po ko zna koji put krenula sa govorom mržnje posredstvom tipkovnice, koristeći onaj prostor koji, nažalost, ne potpada pod pravne regulative Bosne i Hercegovine. Komentari na članke objavljene u medijima, kao i oni na društvenim mrežama, su zastrašujući i puni govora mržnje. „Politička kurvo“ koja se „prodaješ po Sarajevu“, „prodana droljo“, „ljubavnico“ koja preotima muževe, „bludnico“, „alapačo“… „ Još samo da je prozovemo vješticom i da je javno spalimo na trgu!“

Većina se usprotivila ovome i najjače osudila ove prijetnje, izraženu mizoginiju i posljedično ugrožavanje lične sigurnosti kao i napad na lični integritet Martine Mlinarević Sopta i njene porodice te joj je pružena podršku. Nasilje i pozivanje na nasilje nad ženama veliki su problemi u bosansko-hercegovačkom društvu i neophodno je poduzeti mjere da se zabrani poticanje na isto, te da država BiH i njeni entiteti jasno stanu u zaštitu svojih građanki od neravnopravnosti, diskriminacije i nasilja.

Medijskom linču nije izbjegla ni poznatava TV ličnost Dalija Hasanbegović Konaković, novinarka i prezenterka na televiziji Al Jazeera Balkans, koja se našla na meti verbalnog nasilja na društvenim mrežama, i to zbog političkog djelovanja njenog supruga Elmedina Konakovića, predsjedavajućeg Skupštine Kantona Sarajevo. Naime, na Facebook stranicama tipa “Bošnjaci” i “Pamti, Bošnjače!”, Dalija je prozivana zbog škole koju je pohađala (“svi oni krstovi i sveci pod kojim je stasala, sad se nameću Sarajevu kojim ona upravlja”) te je bila optuživana da je sljedbenica terorističke organizacije. Dalija nije reagovala na ovaj nemilosrdni vid nasilja sve dok u trećem mjesecu trudnoće nije imala spontani pobačaj. “Moja prevelika hormonalna osjetljivost u tom periodu i opsesivno nerviranje jer sam predmet najbrutalnijeg seksističkog iživljavanja su definitivno bili značajan faktor”,  napisala je na Facebooku 14. juna, kad je odlučila da više neće šutjeti.

Važno je naglasiti da svaka osoba bez obzira na svoje političko opredjeljenje ne treba biti izložena govoru mržnje. Ne možemo vršiti selekciju nad osobama i za jedne osuđivati ukoliko su izloženi govoru mržnje, a za druge ni ne osvrnuti se samo zbog određene političke povezanosti te osoba. S tim u vezi posebno i u slučaju Sebije Izetbegović, koja je najoštrije osude javnosti doživjela onda kada je postala direktoricom Kliničkog centra u Sarajevu, nije smjela izostati osuda govora mržnje. Kao žena svakodnevno je bivala izložena negativnim, seksističkim komentarima, kako na televiziji tako i na internetu, portalima i društvenim mrežama. Ovo su samo neki od primjera seksističkih osuda i govora mržnje prema ženama, jer spisak je zaista dugačak, a posebno izražen kada su žene javne ličnosti.

Sa ovakvim malicioznim postupcima koji utiču na čast i dostojanstvo žena treba se uhvatiti u koštac s obzirom na to da mogu imati ozbiljne i dugoročne posljedice na ženu i dovesti do stanja nesigurosti, manje vrijednosti, stida i straha, a naročito može uticati negativno na njeno samopouzdanje i funkcionisanje uopće. Garancija ljudskih prava, rodne ravnopravnosti i sprječavanje nasilja nad ženama su obaveze države u skladu sa međunarodnim propisima u oblasti ljudskih prava, a  svaki direktan govor mržnje, kao i svaki oblik nasilja treba prijaviti nadležnim institucijama.

Živimo u 21. stoljeću gdje su jednaka prva za sve i gdje nema mjesta podjelama, osudama i govoru mržnje, naročito prema ženskoj populaciji.

 

 

 

 

 

 

Ovdje pročitajte izvorni tekst:
Nastavite čitati

Najčitanije