Ljudi Božji, jeste li normalni! Je li moguće da vas ovo ne zanima?

9
Nije više problem ni to što smo nepismeni. Što ne čitamo. Što ne slušamo. Što ne posmatramo. Problem je što nas ne zanima.

Jučer sam otišao da vidim taj famozni kiosk, turistički info pult od 250 hiljada maraka. Na prvu izgleda kao ljepše uređena trafika za prodaju novina. Ništa veće, ništa spektakularnije. Jedina je razlika u tome što je drvo i staklo u kombinaciji. Ko se razumije u građevinarstvo, zna da je eto kao malo skuplje drvo i staklo od lima. No, za 250 hiljada maraka je mogao biti sa cirkonima, što bi žene kazale. Mogao bi za te pare da obasjava cijeli grad, da sam obavlja posao i priča na tri svjetska jezika. Ipak, to je samo jedna ljepuškasta trafika. Trafika koja košta 250 hiljada maraka. Jebo te! Realna procjena govori da ne vrijedi više od 50. Evo da joj damo duplo, to je 100, gdje je još 150 hiljada?

Ne pita se niko. Ni oni čiji je novac potrošen. Nisu je ni primijetili. Ljudi su izišli u šetnju. Kafica i lagane teme.  Jebe im se za neku trafiku. Jebe im se za onog ko je postavio. Jebe im se, na kraju i za novac koji je utrošen. Jedna nam gospođa usput onako poruči ‘Što bi me to trebalo zanimati‘.

Na prvu pomislim, evo još jedna na budžetu, još jedna koja se uhljebila, još jedna koja je možda istom ovom koji je odobrio tolika sredstva neka rodica. Naravno da je ne zanima. No, ne zanima to ni sve druge, a ne mogu svi biti rođaci i državni uposlenici. A trebali bismo svi, nas hiljade, stajati cijelog dana tu i ibretiti se. I tako danima. Stajao sam i htio čuti mišljenje građana, pitati ih jesu li ljuti i kako je moguće da dopuštamo da nas ovako tretiraju. Tek nekolicina, njih možda četvero, petero, od stotine prolaznika, zapitali su se da li je moguće da toliki novac odlazi na stvari koje iziskuju tek trećinu potrošenog. Ko se ‘ugradio’ i ko će uzeti toliki novac od građana za svoje potrebe?

Trafika od 15 kvadrata ustakljenog prostora košta 250 hiljada! Mladić koji inače ugrađuje staklo, kaže nam da za ustakljenje ovog prostora treba 25 hiljada maraka. Nek još 25 ide na drvo i ostatak kioska, te dozvole, to je 50. Za šta je i kome izdvojeno 250 hiljada maraka? Zemljište je općinsko.

Ljudi Božji, jeste li normalni? Je li moguće da vas ovo ne zanima? Znate li da planiraju sljedeću na Bješanici, pa na Ilidži i Novom Gradu. Hoćemo li dopustiti da milion maraka, naših, ponavljam naših, dajemo za četiri trafike. U vremenu kada nam je sigurnost neizvjesna. Kada nas ubice vrebaju sa svih strana. Kada živimo u kolektivnim centrima. Kopamo po kontejnerima. Zadužujemo se u granapima. Radimo na crno. Pušimo najgoru škrđu i pijemo najjeftiniju kafu. Oblačimo se u second handovima. Ljetujemo pored Bosne i Željeznice. Slavimo Novu u kućama. Čekamo pokvarene autobuse i vozimo se u otvorenim tramvajima. Točimo za deset. Čekamo dječiji dohodak, penzije i porodiljske naknade. Pravimo mjesečni prehrambeni spisak, pa ga križamo. I na kraju, kada kao rješenje svih problema vidimo skokom sa zgrade.

Oni bi trebali da se bacaju, ljudi Božji. Zbog nemorala i lopovluka kojim su naše živote doveli na rub. Oni bi trebali da se pokaju. Da nas pitaju za svaku marku koju žele potrošiti. Da prije nego tender prođe i novac se uplati, pitaju nas koliko može. To je naš novac ljudi dragi. To su naši uposlenici. Oni za nas rade, ne mi za njih. Oni se trebaju pravdati nama, ne mi njima. Oni trebaju da strahuju od nas, ne mi od njih. Zašto smo dopustili da uposlenik šefuje. Mi smo šefovi. Mi smo ti koji jasno mogu kazati da se ovako ne mogu ponašati. Da nam trafika od 250 hiljada maraka ne treba i da ona kao takva ne može postojati. Mi smo ti koji trebaju da dozvole mogu li se preostale graditi.

Zar trebamo da svoje vrijeme trošimo na to je li Dodiku trebalo zviždati na EYOF-u. Zato što je neka novinarka kazala da je stid što zviždimo predsjedniku. Novinarka koja se također uhljebila sa svom ostalom bagrom. Zar vam je važnije što Damir Nikšić psuje kolegama. Što SDA hoće da mijenja ime RS-a.

Ljudi Božji, to je sve razbibirga. Zar nam je do razbibrige kada nemamo novca, kuću, auto, djevojku, posao, mir. Zar trebamo vrijeme na društvenim mrežama i javnim istupima da posvetimo glupostima koje sam naveo. Dok u istom periodu, kada su nam dali igračke u ruke, puštaju Radeljaša i Hadžića koji su ukrali milion. U isto vrijeme Dalida Burzić, protiv koje se vodi disciplinski postupak, postaje sutkinja Suda BiH. U isto vrijeme oni troše na trafiku 250 hiljada mraka. I nas to ne zanima. Makar da ne odobrimo preko Facebooka. U prolazu pored iste.  Ako smo nemoćni drugačije. A nismo. Samo se plašimo. A nikad se nismo zapitali koga i zbog čega. Vrijedi li taj strah i šutnja.

Znam jedno,  ovo ni u nijednoj evropskoj zemlji ne bi prošlo. Ja sam bio, vidio, kritikovao. Evo i na ovaj način poručujem toj bagri da ću svakog turistu uputiti u taj info pult, da ih pita je li ih sramota da za to izdvoje 250 hiljada maraka i svakom putniku ću reći da traži brošuru u kojoj piše za šta tačno je potrošen novac i koliko koji komad stakla košta.

(Alen Avdić)