Povežite se

Vijesti

Halilović: Mi smo još uvijek zatvoreno društvo i ograničeno predrasudama

Objavljeno

na

Razgovarala: Amela Sejdić

Ismar Halilović je diplomirani fizioterapeut, rođen u Zenici u ljeto 1995. godine, kao drugo dijete u porodici. Osnovnu i srednju medicinsku školu završio je u Tešnju gdje trenutno i živi. Akademske 2014. godine upisuje Fakultet zdravstvenih studija u Sarajevu, smjer fizikalna terapija i završava ga u roku 2018. godine. Njegov životni put je dokaz da ljudska ustrajnost, želja i vjera pobjeđuju sve prepreke. Ismar je dijete sa poteškoćama u razvoju, ali nikada zbog toga nije odustao niti da se predao u životu. Naprotiv, on je čvrsto i odlučno uzeo sudbinu u svoje ruke i oblikovao je, a može se reći i na najbolji mogući način.  Ismar je mlad i uspješan čovjek, koji plijeni svojim pozitivnim stavom i može svakako biti sa svojim životnim načelima uzor mladima sa i bez invaliditeta, ali i primjer starijim generacijama.

Poslije završenog fakulteta, zapošljava se u Mješovitoj srednjoj školi u Tešnju, kao profesor stručnih predmeta i prakse za smjer fizioterapeuta. Pored toga, nastavlja da sanja dalje, niže uspjehe i bogati svoju karijeru. Prije godinu dana pokrenuo je privatni biznis, privatnu fizioterapeutsku ordinaciju u Tešnju. Također, od ove školske godine je angažovan kao profesor stručnih predmeta i prakse za smjer fizioterapeuta u Mješovitoj srednjoj školi u Zavidovićima.

“U ove dvije godine bio sam polaznik više seminara i radionica vezanih za pedagogiju kao i fizioteterapiju. Uz sve to angažovan sam u dva sportska društva kao fizioterapeut u Rukometnom klubu Bosna Tešanj i Klub borilačkih sportova Titanium Usora”, ističe Halilović.

Kaže da se njegovo djetinjstvo nije u mnogo čemu razlikovalo od djetinjstva njegovih vršnjaka. Prvenstveno zahvaljujući entuzijazmu njegovih roditelja i brata, smatra da mu je bilo omogućeno sve što je bilo potrebno, pa i više od toga. Podrška njegove porodice, bila je ključna za njegov lični, a kasnije i profesionalni razvoj.

Na naše pitanje kako se nosio sa okolinom i prihvatanjem ili neprihvatanjem njegovog invaliditeta Halilović nam kaže: “Prvo želim istaći da moj fizički nedostatak mene ni u jednom trenutku nije spriječio u bilo kojim društvenim aktivnostima. Igrao sam se sa djecom u ulici gdje sam odrastao, kasnije u pubertetu i adolescentskom dobu sam izlazio i družio se sa svojim vršnjacima. Iskreno mislim da nije bilo komentara okoline vezano za moj fizički nedostatak ili jednostavno takve komentare nisam zapažao u tim godinama.”

Kao prosvjetni radnik, on smatra da sve negativne stavove i predrasude djeca i omladina prisvajaju od starijih te onda, u određenom periodu svog života te stavove oblikuju kao svoje. Sa djecom se treba razgovarati i upoznati ih sa pravim ljudskim vrijednostima, a ne sa fizičkim nedostacima i prezentovati ih kao nešto loše i neprihvatljivo.

Iz tog razloga vjeruje da podjednako treba rušiti barijere u glavama odraslih, ali i mladima te stavove treba prikazati kao nepoželjne stavove. Ipak, misli da se još uvijek ne možemo pohvaliti da smo inkluzivno društvo.

”Mi smo još uvijek zatvoreno društvo, ograničeno predrasudama i kao takvi daleko smo od zapadnih zemalja”, smatra Ismar.

Svoju odluku da se počne baviti privatnim biznisom, objašnjava činjenicom da je odrastao u porodici u kojoj se uvijek vrednovao i cijenio privatni biznis, kao i privatna inicijativa vezana za biznis. U samoj sredini u kojoj živi, ima sreću što je okružen marljivim ljudima, te su rijetki oni koji nisu postigli ništa u životu. Kao osoba s invaliditetom, nije iskoristio olakšice za pokretanje privatnog biznisa, ne iz razloga što istih nije bilo, nego mu u datom trenutku, nisu bile neophodne. Ismar nam kaže, da ponekad čak izbjegava da se parkira na mjesta predviđena za osobe s invaliditetom, jer je mišljenja da su možda potrebnija nekima sa većim stepenom oštećenja od njegovog. Međutim i sam se uvjerio u bahatost ljudi koji to ne poštuju i smatra da se takvi postupci moraju više kažnjavati.

Time pokazuje i dokazuje svoju razvijenu svijest i empatiju za druge, koju je vjerovatno naslijedio od svojih roditelje i brata, koji su mu najveća podrška i beskrajno im je zahvalan za ljubav i brigu koju su mu pružili. Samo zahvaljujući njima i njihovoj ljubavi i razumijevanju, mogao je postati to što danas jeste i ponosan je na to. Svoju motivaciju za napredovanje pronalazi u entuzijazmu i neprekidnoj želji za uspjehom. To ga svakodnevno inspiriše i motiviše da nastavi ka boljem i većem.

Osvrćući se na aktuelna dešavanja kaže da su posljedice trenutne pandemije izazvane koronavirusom, imale negativan uticaj i na njegov poslovni uspjeh, kao i na mnoge druge. Svakako ističe, da je uz zdravlje, ekonomija jedna od sfera života koja je najugroženija ovom pandemijom. Postoji i stah i od COVID-19, jer prema dosadašnjim podacima utvrđeno je kako na određenu populaciju, poput osoba s invaliditetom, COVID-19 može imati značajnije implikacije. Bitno je naglasiti, kako su zbog različitih prepreka i poteškoća u svakodnevnom životu osobe s invaliditetom izloženije virusu COVID-19.

Ujedno, osobe s invaliditetom su u većem riziku od razvoja teže kliničke slike, jer virus COVID-19 pogoršava postojeće zdravstveno stanje, osobito negativno utiče na respiratorne funkcije i funkcije imunološkog sustava.

Što se tiče diskriminiranja osoba s invaliditetom, Ismar Halilović navodi da postoji u samoj osnovi, takoreći problem, u samom nazivu osoba s invaliditetom, jer riječ validan može se definisati kao važan, pa bi tako riječ osoba s invaliditetom značila nevažna osoba. Inače, termin invaliditet se odnosi na različite vrste i stepene oštećenja, teškoća ili smetnji, odnosno nepravilnosti u području fizičkog, psihičkog, psihofizičkog i socijalnog razvoja. U našoj legislativi i dalje dominiraju termini s negativnom konotacijom. Uzrok tome je vjerovatno u razini ekonomskog razvoja naše zemlje koja, zbog visokih troškova rehabilitacije, ignoriše postupak dijagnosticiranja i kategoriziranja takvih osoba. Zbog toga, kao i zbog očekivanog nesrazmjera između teorijskih nastojanja i pretpostavki njihovog praktičnog ostvarivanja, ostajemo kod termina invaliditet. Ismar ne želi da to bude tako gledano i doživljavano, jer svaka osoba, svaka jedinka u ovom univerzumu je podjednako važna i validna.

“Nema nemogućih snova. Ja sam sa četiri godine znao da ću biti fizioterapeut, dok sam prolazio kroz rehabilitacioni program kao dijete sa poteškoćama u razvoju. Moja neka deviza kroz život je da svaki dan moramo nešto novo naučiti, svaki dan trebate raditi na sebi i pronaći u svom okruženju osobu koja će vas nasmijati, a stavite i sebi za obavezu da budete uzrok nečijeg osmijeha”, poručuje Halilović.

Ovdje pročitajte izvorni tekst:
Advertisement

Vijesti

Svijet osoba s invaliditetom se ne razlikuje znatno od tvog svijeta!

Objavljeno

na

Od

Piše: Asmira Fetić

Spomenom diskriminacije osoba s invaliditetom ljudi pomisle na diskriminaciju u obliku loše arhitektonske prilagođenosti osobama s invaliditetom, zakonske regulative, socijalne diskriminacije i slično. Često možemo čuti izraz : “Osobama sa posebnim potrebama treba olakšati pristup javnim ustanovama.” Kakve to posebne potrebe imaju osobe sa invaliditetom? Šta su to posebne potrebe? Kako to razlikujemo osobe koje imaju posebne potrebe i one koje ih nemaju? Ovo je niz pitanja koje sebi trebamo postaviti  kada izgovaramo termin ”osobe s posebnim potrebama ”.  Čovjek kao biološko, misaono, socijalno i duhovno biće ima svoje posebne potrebe. Kao individualna i jedinstvena jedinka na ovoj planeti čovjek ima niz posebnih potreba koje se razlikuju od drugih. Neko ima potrebu da svoj život podredi obiteljskom životu, a neko profesionalnom karijernom životu. Svako od nas ima posebne potrebe. Zašto onda razlikovati osobe s invaliditetom od osoba bez invaliditeta? Problem osoba s invaliditetom nije više u fizičkoj neprilagođenosti za njih, nego u tome što dnevno bivaju nesvjesno diskriminirani od društva, kroz medije, internet, društvene mreže, novinske članke pa čak i u svakodnevnoj konverzaciji sa društvom.

Pogrešna terminologija osoba s invaliditetom

Osobe s invaliditetom (OSI) nisu i ne mogu biti osobe sa posebnim potrebama. Niz godina se suočavamo sa pogrešnom upotrebom terminologije vezane za OSI. Pogrešni termini koji se svakodnevno koriste i javno propagiraju jesu: osobe s posebnim potrebama, osobe ograničene u radu, invalidne osobe, manje sposobne osobe ili čak i hendikepirane osobe. U naučnoj stručnoj literaturi iz 20.st. pa čak i iz 21.st. naići ćemo na sve ove termine koje opisuju osobu s invaliditetom. Problem i jeste što je veoma teško naći ispravan termin koji neće umanjiti vrijednost osobe s invaliditetom. Ali zašto ipak biramo termine poput osoba s posebnim potrebama koje prilikom govora već pružaju osjećaj izdvajanja i izoliranja od društva.  Ako uporedimo potrebe odraslog čovjeka i djeteta uzrasta od pet godina uočit ćemo da su one totalno različite. Malom djetetu treba posebna vrsta pažnje, ljubavi, ishrane, brige itd. Ako već govorimo o potrebama, onda bi majka djeteta trebala reći: ”Moje dijete ima posebne potrebe u poređenju sa mnom”. Ovo u svom kontekstu pogrdno zvuči. Zašto onda uz termin osoba sa invaliditetom koristimo i obrazloženje da oni imaju posebne potrebe? Pogrešna upotreba ovih termina kako bismo opisali osobu sa invaliditetom svakodnevno razlikuje, diskriminira i stigmatizira te osobe. Dakle, radi se o nesvjesnoj diskriminaciji OSI od strane društva. Upravo edukacija o ispravnoj terminologiji za opisivanje OSI treba biti početna faza u borbi za ravnopravna prava osoba sa i bez invaliditeta.

Prema UN‐ovoj Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, u osobe s invaliditetom spadaju osobe koje imaju dugoročna tjelesna, duševna, intelektualna ili osjetilna oštećenja koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu otežati puno i djelotvorno sudjelovanje tih osoba u društvu na temelju jednakosti sa drugima. Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije (World Health Organization), invaliditet je bilo kakvo ograničenje ili nedostatak sposobnosti za bavljenje nekom djelatnošću na način ili u opsegu koji se smatra uobičajenim za čovjeka. Međunarodno prihvaćeni pojam jeste osobe s invaliditetom (OSI) i djeca s teškoćama u razvoju. Najispravniji opis OSI jeste da koristimo fraze: osobe s teškoćama u kretanju umjesto invalidi u kolicima, osoba oštećenog vida, osoba oštećenog sluha, osoba s mišićnom distrofijom, osoba s multiplom sklerozom, osobe s intelektualnim teškoćama (umjesto osobe s mentalnom retardacijom ili mentalno retardirane osobe), osobe s psiho-socijalnim invaliditetom umjesto psihijatrijski pacijenti, psihički/duševni bolesnici, mentalni bolesnici. Ovi jedini ispravni termini proizilaze iz UN-ove Konvecije o pravima osoba sa invaliditetom (2006.g.). Postoji niz dokumenata i konvencija koje se tiču prava osoba s invaliditetom, ali od posebnog značaja je uvođenje UN- ovih standardnih pravila za izjednačavanje mogućnosti koje se pružaju osobama s invaliditetom. Mnoge države svijeta su potpisnice ovih neobaveznih UN-ovih standardnih pravila. Važno je podignuti svijest ljudima o tome da na dnevnoj bazi nesvjesno diskriminiraju osobe s invaliditetom. Loše je misliti da osobama s invaliditetom trebaju posebne potrebe, prekomjerno sažaljenje, posebne škole i slično. Stigmatizacija je nazivati škole za djecu s poteškoćama u razvoju specijalnim školama. Kada se kaže specijalna škola, automatski se pomisli na posebnu kategoriju osoba koje su svojom nadarenošću i talentom totalno drugačije od drugih. Specijalna škola ne bi trebala biti posebna škola za djecu s teškoćama u razvoju.

Kako mislimo mijenjati svijet i pružiti svima ista prava ukoliko konstantno stigmatiziramo ljude oko sebe?

 U SAD-u su dugi niz godina postojale posebne institucije za tamnopute osobe. U II svjetskom ratu su brutalno ubijeni milioni Jevreja zbog toga što su bili pripadnici druge religije. Nažalost, svjedoci smo prisutnosti diskriminacija radi boje kože, religije, etničkog porijekla, seksualne orijentacije itd. Većina je svjesna ovoga i u svakodnevnoj komunikaciji se izbjegava bilo kakva uvreda ili diskriminacija zbog međusobnih razlika kod ljudi. Nesvjesna diskriminacija osoba s invaliditetom uzrokovana je nedovoljnom edukacijom ljudi o ovom problemu. Osobe s invaliditetom ni u jednom segmentu nisu spriječene da obavljaju isti rad kao I ostali. Fascinantne su nam osobe koje su iz svoje neimaštine ili teškog života postigle veliki uspjeh, zašto se onda ne divimo osobama s invaliditetom koje zbog svojih poteškoća i dalje obavljaju sasvim normalan rad na poslu, idu u škole, postaju uspješni. Iako nemaju tako lagan život, ipak svakodnevno obavljaju iste radnje kao i ostali.

Kao primjer tome da osobe s invaliditetom nisu nimalo drugačije svjedoči i niz poznatih osoba s invaliditetom koje su sa svojom nadarenošću, talentom, uspješnosti napravili velike promjene u društvu.  To su: Franklin Delano Roosevelt, Stephen Hawking, Christopher Reeve, Frida Kahlo, Ludwig van Beethoven, Sarah Bernhardt, Thomas Edison…

Nužnost iskorjenjivanja diskriminacije osoba s invaliditetom

Diskriminaciju osoba s invaliditetom je potrebno potpuno iskorijeniti iz društva što ćemo postići edukacijom o interakciji sa osobama s invaliditetom, olakšavanjem fizičkog pristupa ustanovama i prostoru osoba s invaliditetom, uvođenjem asistivne tehnologije u javne ustanove. Kako bismo uspostavili ispravan pristup osobama s invaliditetom potrebno je koristiti ispravnu terminologiju, ne pokazivati pretjerano sažaljenje da se time ne bi još lošije osjećali, potrebno je osigurati svaki fizički i materijalni segment kako bismo olakšali rad osobama s invaliditetom. Osobe s invaliditetom ne trebamo smatrati nesposobnim za izvršenje bilo kakvog rada. One su daleko sposobnije od prosječno fizički ili psihički zdrave osobe. Zašto? Zato što iako se svakodnevno susreću s nesvjesnim oblikom diskriminacije oni se i dalje osjećaju sretnima i zadovoljnima. Njihov svijet nije nimalo drugačiji. Ako osobu koja je dugi niz godina izvršavala kriminalna djela ne želimo zaposliti smatrajući da će loše uticati na posao, zašto onda ne možemo zaposliti osobu s invaliditetom koja je ipak završila osnovno, srednje i fakultetsko obrazovanje? Zašto postoji takvo mišljenje da osobe s invaliditetom mogu usporiti poslovno djelovanje? Zašto staviti osobu s invaliditetom u istu grupu s osobom sa kriminalnom prošlošću?

Čovjek je naučen da razlikuje dobrog i lošeg čovjeka. I to je sve čime se treba voditi kroz svakodnevnu interakciju sa ljudima. I to je ono što osobe s invaliditetom očekuju. Da gledamo na njih kao normalne ljude koji su sposobni svakodnevno izvršavati svoje obaveze. Da ih ni na jedan način ne diskriminiramo, stigmatiziramo, isključujemo ili smatramo nedovoljno sposobnima. Svi mi imamo posebne potrebe, a jedinu posebnu potrebu koju svako od nas treba da ima jeste potreba da pomognemo u tome da svi ljudi ovog svijeta imaju jednaka prava!

Ovdje pročitajte izvorni tekst:
Nastavite čitati

Vijesti

Govor mržnje usmjeren protiv žena u online prostoru

Objavljeno

na

Od

Piše: Amina Kolašinac

Internet prostor koji nam je danas svima na dohvat ruke, potpuno je neregulisan te je govor mržnje  prisutan na svakom koraku. U 21. stoljeću uživamo u gotovo neograničenoj slobodi govora. Iako su neki mediji poput novina, časopisa i televizije podložni kontroli sadržaja od strane urednika, internet nam daje mogućnost izražavanja svih ideja i misli.

Demokratska društva su tolerantna i otvorena za sve vrste dijaloga, ali ipak postoji jedan oblik komunikacije koji je problematičan, a to je govor mržnje. Svjedoci smo širenja govora mržnje usmjerenog prema ženama i to je posljednjih godina poprimilo široke razmjere. Seksizam na internetu je izuzetno raširen širom Evrope, a žene su nesrazmjerno pogođene, naročito mlade žene i djevojčice, novinarke, političarke, javne osobe i braniteljice ženskih ljudskih prava. Jedan vid govora mržnje prema ženama na internetu su negativni komentari na izražene stavove ili mišljenja.

Žene su najčešće žrtve seksitičkog i seksualnog zlostavljanja i vrijeđanja

Iako su napadi na muškarce češće zasnovani na njihovim profesionalnim mišljenjima ili stručnosti, žene su češće žrtve seksističkog i seksualiziranog zlostavljanja i vrijeđanja, čija se ekstremnost može povećati zahvaljujući anonimnosti koju omogućava internet. Ti napadi ne utiču samo na dostojanstvo žena već mogu i spriječiti žene, i na radnom mjestu, da izraze mišljenje, što rezultira time da su isključene iz internetskih prostora. Time se potkopava pravo na slobodu govora i mišljenja u demokratskom društvu, ograničavaju profesionalne mogućnosti i  jača rodno određen demokratski manjak. Drugi vid jeste da je digitalno doba produbilo nadzor nad ženskim tijelima, govorom i aktivizmom. Osim toga, seksistička zloupotreba društvenih mreža kao što je objavljivanje intimnog vizuelnog sadržaja bez pristanka onih koji su prikazani, oblik je nasilja koji se mora suzbiti.

Seksizam se temelji na ideji da su neke osobe, najčešće žene, inferiorne zbog svog spola. Internet pruža novu dimenziju izražavanja i prenošenja seksizma, posebno seksističkog govora mržnje, širokoj publici, iako korijeni seksizma ne leže u tehnologiji, već u trajnim spolnim neravnopravnostima. Seksizam i seksističko ponašanje se javljaju u svakodnevnom životu jedne žene ili grupa žena. Nijedna žena nije izuzeta takvih govora bez obzira koju vrstu posla obavlja i kolika primanja ima. Jedan od gorućih problema jesu komentari na društvenim mrežama. Korijen seksizma ne leži u tehnologiji i društvenim mrežama, već je samo sa ’offline’ prenešen na ’online’. Seksističko ponašanje, poput, na primjer, seksističkog govora mržnje, može da eskalira ili da podstrekne otvoreno uvredljiva i prijeteća djela, uključujući seksualnu zloupotrebu ili nasilje, silovanje ili potencijalno smrtonosne radnje. Rješavanje seksizma je dio pozitivne obaveze država da garantuju ljudska prava, rodnu ravnopravnost i da spriječe nasilje nad ženama i djevojčicama u skladu sa međunarodnim propisima u oblasti ljudskih prava i, za države potpisnice, sa Instanbulskom konvencijom. Svaki direktan govor mržnje, kao i svaki oblik nasilja treba prijaviti nadležnim institucijama, kako bi onaj ko to radi dobio jasnu poruku da tako nešto nije dozvoljeno, da je kažnjivo i da zbog toga može odgovarati.

Izloženost seksizmu putem interneta može imati ozbiljne i dugoročne posljedice na ženu, može dovesti do osjećaja nesigurnosti, manje vrijednosti, stida da se kreće, straha da će je neko prepoznati i da će na taj način dodatno biti izložena vrijeđanjima i osudama, sve navedeno može u velikoj mjeri utjecati na njeno samopouzdanje i funkcioniranje uopće.

Iako se rasistički govor mržnje prepoznaje kao protivan evropskim i međunarodnim standardima ljudskih prava, isto ne vrijedi uvijek za seksistički govor mržnje, a postojeće politike i zakonodavstvo na svim razinama nisu bile u stanju riješiti taj problem na odgovarajući način. Stoga se države potiču preuzeti odgovornost za borbu protiv govora mržnje i osigurati da se na govor mržnje prema ženama primjenjuju ista pravila kao i na ona koja se odnose na rasistički govor mržnje. Država bi trebala provoditi zakonodavne mjere kojima se definiraju i kriminaliziraju slučajevi seksističkog govora mržnje i primjenjuju se na sve medije, kao i postupke izvješćivanja i odgovarajuće sankcije.

Trebalo bi također poticati proaktivne postupke otkrivanja i prijavljivanja seksističkog govora mržnje u svim medijima, uključujući internet i nove medije. Neophodno je širiti informacije i kampanje za podizanje svijesti o seksističkoj zloupotrebi društvenih mreža, prijetnjama u internetskom okruženju i situacijama s kojima se djeca i mladi suočavaju uz praktičnu pomoć o tome kako spriječiti i reagovati na takve situacije. Javlja se potreba za uspostavljanjem internetskih resursa koji pružaju stručne savjete o tome kako se nositi sa seksizmom na internetu, uključujući postupke za brzo prijavljivanje/uklanjanje štetnih ili neželjenih sadržaja.

Uloga Vijeća za štampu u pogledu borbe protiv seksizma

Posljedice korištenja rodnih stereotipa i predrasuda, seksizma i mizoginije u medijima su, pored ostalog, uređeni Kodeksom o audiovizuelnim medijskim uslugama i medijskim uslugama radija Regulatorne agencije za komunikacije Bosne i Hercegovine i Kodeksom za štampu i online medije BiH Vijeća za štampu. Kako je i poznato, Vijeće za štampu u Bosni i Hercegovini, u saradnji sa urednicima i odgovornim predstavnicima medija, relevantnim institucijama te građanima kontinuirano doprinosi reduciranju s krajnjom tendencijom suzbijanja govora mržnje u javnom prostoru i diskursu.

Vijeće za štampu bi moglo doprinijeti podsticanju brze reakcije javnih ličnosti, posebno političara, vjerskih vođa, lidera u ekonomiji i zajednici i ostalih koji su u poziciji da oblikuju javno mišljenje, da osude seksizam i seksističko ponašanje i da pozitivno jačaju vrijednosti rodne ravnopravnosti. Zatim doprinijeti osmišljavanju, sprovođenju i promociji redovne nacionalne inicijative za podizanje svijesti na svim nivoima i kroz različite oblike medija (na primjer, izrada priručnika, smjernica, video klipova dostupnih na internetu i u konvencionalnim medijima, uvođenje nacionalnog dana borbe protiv seksizma, osnivanje muzeja za slavljenje rodne ravnopravnosti i prava žena). Ne smijemo zaboraviti ni ulogu Regulatorne agencije za komunikacije koja se bavi kreiranjem i promovisanjem pravila u sektorima emitovanja i telekomunikacija, licenciranje operatora u sektorima emitovanja i telekomunikacija, planiranje, upravljanje i dodjeljivanje frekvencijskog spektra, primjenjivanje tehničkih i drugih standarda koji se tiču kvaliteta, te uspostavljanje i održavanje sistema naknada za dozvole.

Širok je spektar primjera govora mržnje usmjeren ka ženama u našem društvu

Dotaći ćemo se i primjera  govora mržnje usmjeren ka ženama, posebno onim uspješnim i ostvarenim među kojima je i naša bosansko – hercegovačka književnica Martina Sopta koja je predložena za ambasadoricu Bosne i Hercegovine u Republici Češkoj. Javnost joj je iznenada počela upućivati prijetnje i uvrede. Mizogina i prijeteći nastrojena javnost kojoj je ovakva odluka zasmetala je po ko zna koji put krenula sa govorom mržnje posredstvom tipkovnice, koristeći onaj prostor koji, nažalost, ne potpada pod pravne regulative Bosne i Hercegovine. Komentari na članke objavljene u medijima, kao i oni na društvenim mrežama, su zastrašujući i puni govora mržnje. „Politička kurvo“ koja se „prodaješ po Sarajevu“, „prodana droljo“, „ljubavnico“ koja preotima muževe, „bludnico“, „alapačo“… „ Još samo da je prozovemo vješticom i da je javno spalimo na trgu!“

Većina se usprotivila ovome i najjače osudila ove prijetnje, izraženu mizoginiju i posljedično ugrožavanje lične sigurnosti kao i napad na lični integritet Martine Mlinarević Sopta i njene porodice te joj je pružena podršku. Nasilje i pozivanje na nasilje nad ženama veliki su problemi u bosansko-hercegovačkom društvu i neophodno je poduzeti mjere da se zabrani poticanje na isto, te da država BiH i njeni entiteti jasno stanu u zaštitu svojih građanki od neravnopravnosti, diskriminacije i nasilja.

Medijskom linču nije izbjegla ni poznatava TV ličnost Dalija Hasanbegović Konaković, novinarka i prezenterka na televiziji Al Jazeera Balkans, koja se našla na meti verbalnog nasilja na društvenim mrežama, i to zbog političkog djelovanja njenog supruga Elmedina Konakovića, predsjedavajućeg Skupštine Kantona Sarajevo. Naime, na Facebook stranicama tipa “Bošnjaci” i “Pamti, Bošnjače!”, Dalija je prozivana zbog škole koju je pohađala (“svi oni krstovi i sveci pod kojim je stasala, sad se nameću Sarajevu kojim ona upravlja”) te je bila optuživana da je sljedbenica terorističke organizacije. Dalija nije reagovala na ovaj nemilosrdni vid nasilja sve dok u trećem mjesecu trudnoće nije imala spontani pobačaj. “Moja prevelika hormonalna osjetljivost u tom periodu i opsesivno nerviranje jer sam predmet najbrutalnijeg seksističkog iživljavanja su definitivno bili značajan faktor”,  napisala je na Facebooku 14. juna, kad je odlučila da više neće šutjeti.

Važno je naglasiti da svaka osoba bez obzira na svoje političko opredjeljenje ne treba biti izložena govoru mržnje. Ne možemo vršiti selekciju nad osobama i za jedne osuđivati ukoliko su izloženi govoru mržnje, a za druge ni ne osvrnuti se samo zbog određene političke povezanosti te osoba. S tim u vezi posebno i u slučaju Sebije Izetbegović, koja je najoštrije osude javnosti doživjela onda kada je postala direktoricom Kliničkog centra u Sarajevu, nije smjela izostati osuda govora mržnje. Kao žena svakodnevno je bivala izložena negativnim, seksističkim komentarima, kako na televiziji tako i na internetu, portalima i društvenim mrežama. Ovo su samo neki od primjera seksističkih osuda i govora mržnje prema ženama, jer spisak je zaista dugačak, a posebno izražen kada su žene javne ličnosti.

Sa ovakvim malicioznim postupcima koji utiču na čast i dostojanstvo žena treba se uhvatiti u koštac s obzirom na to da mogu imati ozbiljne i dugoročne posljedice na ženu i dovesti do stanja nesigurosti, manje vrijednosti, stida i straha, a naročito može uticati negativno na njeno samopouzdanje i funkcionisanje uopće. Garancija ljudskih prava, rodne ravnopravnosti i sprječavanje nasilja nad ženama su obaveze države u skladu sa međunarodnim propisima u oblasti ljudskih prava, a  svaki direktan govor mržnje, kao i svaki oblik nasilja treba prijaviti nadležnim institucijama.

Živimo u 21. stoljeću gdje su jednaka prva za sve i gdje nema mjesta podjelama, osudama i govoru mržnje, naročito prema ženskoj populaciji.

 

 

 

 

 

 

Ovdje pročitajte izvorni tekst:
Nastavite čitati

Najčitanije