Povežite se

Vijesti

Da li živimo u inkluziji ili samo iluziji koju nazivamo inkluzijom?

Objavljeno

na

Piše: Samira Džidić

Kada pomenemo riječ inkluzija, često se ista odmah povezuje sa inkluzivnim obrazovanjem. Inkluzivno obrazovanje je ustvari samo jedan vid inkluzije u društvo – sama inkluzija je dosta kompleksniji pojam. Inkluzivno obrazovanje je jedan aspekt društvene inkluzije sa značenjem najvažnijeg oblika društvene jednakosti i prihvatljivosti koji reprezentuje obrazovanje s usmjerenošću na obrazovne zahtjeve i potrebe svih, djece i odraslih, s posebnim usmjerenjem na one koji su podložni socijalnoj isključenosti, izloženi socijalnoj marginalizaciji, a time obespravljeni i ranjivi.

Inkluzija je cjelokupan proces uključivanje osoba s različitim oblicima invaliditeta u što aktivnije i ravnopravnije sudjelovanje u društvu, odnosno pokret protiv predrasuda kojim se želi razvijati osjećaj društvene zajednice za toleranciju i razvoj pozitivnih stavova ljudi prema osobama koje su ‘drugačije’. Ukratko, inkluzija je pokret protiv svih oblika diskriminacije i segregacije.

Čitajući prethodni dio, stičemo utisak nedostižnosti i nemogućnosti, međutim u Bosni i Hercegovini je inkluzija već odavno prisutna. Još 2010. godine Bosna i Hercegovina je ratificirala UN Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, čija je svrha unapređenje, zaštita i osiguravanje punog i ravnopravnog uživanja svih ljudskih prava i osnovnih sloboda osoba s invaliditetom te unapređivanje poštivanja njihovog urođenog dostojanstva. Takođe, 2016. godine je usvojena Strategija za unapređenje prava i položaja osoba s invaliditetom u Federaciji Bosne i Hercegovine (2016.-2021.) čiji je cilj unaprijediti prava i položaj osoba s invaliditetom u smislu da im se omogući uključivanje i sudjelovanje u svim oblastima društva na ravnopravnoj osnovi sa ostalima, najveći mogući nivo nezavisnosti i sloboda izbora, u skladu sa usvojenim međunarodnim standardima.

Nažalost, ono što je postalo praksa u našoj državi jeste da se mnogi zakoni donose, ali vrlo često isti ne dožive implementaciju. Iz tog razloga osobe s invaliditetom umjesto inkluziju, žive iluziju zadovoljavajući se sitnicama koje nisu dovoljne da bi na kraju dana mogle reći da žive dostojanstven život.

Neznanje ili nedostatak obrazovanja

Kada je nešto konstantna tema projekata, seminara, edukacija, realno očekivanje  je da ćemo time nešto i promijeniti. Međutim, postavlja se pitanje zašto nakon svega i dalje tapkamo u mjestu te smo i nakon deset godina na početku izgradnje inkluzivnog društva. Zbog čega vladajuće strukture i dalje osobe s invaliditetom stavljaju na margine društva, a usvojili su sve dokumente koji osobama s invaliditetom daju ravnopravan status u društvu.

Veliki dio odgovornosti za našu i(nk)luziju bi trebao preuzeti i nevladin sektor odnosno organizacije civilnog društva osoba s invaliditetom, jer veoma dobre projekte vezane za inkluziju implementiraju na pogrešnim mjestima. Promocija inkluzije među osobama s invaliditetom je dobra, možda ćemo jednu ili dvije osobe s invaliditetom potaknuti da izađu iz kuće i žive ispunjen život. Međutim, ukoliko tu istu inkluziju promoviramo među onima koji nemaju invaliditet, a direktno ili indirektno utiču na naš život, među djecom, mladim osobama, nadležnim organima i time utičemo na promjenu njihove svijesti i smanjenje predrasuda o osobama s invaliditetom – tada možemo reći da smo na pravom putu ka izgradnji inkluzivnog društva za sve.

“Ljudi nisu namjerno zli, nego iz neznanja. Treba znati šta je dobro da bi dobro činili.” (Sokrat) – a to je zapravo i suština našeg problema. U našem društvu  invaliditet je još uvijek nepoznanica, a kada nešto ne poznajemo, velika je vjerovatnoća da ćemo se pogrešno odnositi prema tome. Veliki je nedostatak što se djeca i mladi u osnovnom, srednjem ili visokom obrazovanju sa invaliditetom upoznaju tek onda kada osoba s invaliditetom zajedno sa njima pohađa nastavu. Do tog trena oni u većini slučajeva nemaju predstavu šta je to invaliditet i na koji način trebaju postupati sa osobama s invaliditetom. Međutim, djeca ili mlade osobe su spremni na usvajanje novih saznanja gdje na razne načine možemo uticati na stvaranje pozitivne percepcije o invaliditetu.

Dosta veći problem jeste promjena svijesti kod ljudi koji imaju već izgrađeno mišljenje i stavove. Ti stavovi i mišljenja su većinom pogrešna, ali kako dopiru do drugih, tako se i šire. Za termin “osoba sa posebnim potrebama”“ je neka mlada osoba čula još u srednjoj školi od svoje profesorice i potrebni su dosta veći napori za prihvatanje da je to neispravan naziv, te da je ispravno reći “osoba sa invaliditetom”. To nije greška te osobe, nego obrazovnog sistema i nedovoljno educiranog osoblja koji izgrađuje nove osobe, osobe koje će u budućnosti možda donositi bitne odluke za sve nas, a već će imati pogrešnu percepciju o osobama sa invaliditetom.

Projekat koji provodi Udruženje paraplegičara i oboljelih od dječije paralize Zenica – “Djeca uče o osobama s invaliditetom” je dao veći doprinos izgradnji inkluzivnog društva, nego sva priča o izgradnji društva za sve – na raznim seminarima, konferencijama i radionicama. Kroz interakciju sa osobama s invaliditetom, djeca su imala priliku da se upoznaju sa pojmom invaliditeta a nakon tih radionica su nastavnice sa učenicima samoinicijativno obilježavale 3. decembar – Dan osoba s invaliditetom. To je izgradnja inkluzivnog društva u praksi, a ne priča bez konkretnih rezultata.

I sami doprinosimo iluziji o inkluzivnom društvu

Poražavajuća je činjenica da uporno promoviramo to da smo društvo za sve, a parkiramo na trotoaru onemogućavajući neometan prolaz svima, posebno osobama s invaliditetom. Kažemo društvo za sve, a obrazovne ustanove su nam nepristupačne i nerijetko imamo manjak asistenata u školama. Ne možemo reći da smo inkluzivno društvo, ako i dalje smatramo da osoba s invaliditetom neće donijeti dobit našoj firmi, nego će nam biti teret.

Sve dok postoji osoba koja smatra da prilaz za osobe s invaliditetom stambenoj zgradi nije potreban, mi nemamo društvo za sve. Promovišemo inkluziju na sav glas, a još uvijek postoje osobe “brzo ću” koje se na “samo 5 minuta” parkiraju na mjesta za osobe s invaliditetom. Ne možemo reći da radimo na uključenosti osoba sa invaliditetom u sve segmente društva, jer nismo obezbijedili osnovu – arhitektonski i informacijsko-komunikacijski pristupačne gradove u kojima osobe sa invaliditetom mogu da budu samostalne?

Šta dalje i kako do inkluzivnijeg društva?

Da bismo radili na pravoj inkluziji, prvo moramo raditi na promjeni svijesti društva. Za sve navedene probleme već postoji rješenje u zakonu. Ono što nedostaje jeste shvatanje tih zakona kao bitnih, a ne samo mrtvim slovom na papiru. Kada izgradimo tu percepciju da je svaka osoba u društvu bitna, da svi trebaju imati jednake mogućnosti i da bez obzira na to da li smo osoba s invaliditetom ili ne, primjenjujemo donesene zakone i sankcionišemo one koji ih krše – tada ćemo imati inkluzivno društvo.

Treba istaći da je grad Zenica pozitivan primjer uključenosti osoba s invaliditetom u društvo, što je rezultat upornog i neprestanog rada organizacija osoba sa invaliditetom. Usvajanje Lokalnog akcionog plana iz oblasti invalidnosti od 18.08.2020. godine te praćenje njegove implementacije od formiranih komisija jesu konkretni koraci ka izgradnji pristupačnog društva za sve. Samo takvom saradnjom između nevladinih organizacija i vladajućih struktura možemo napraviti promjenu. To nisu velike promjene, ali nekada za osobe s invaliditetom one život znače.

Mi nismo inkluzivno društvo i veliko je pitanje da li ćemo ikada i biti. Ono što je do nas jeste da prestanemo sa praznom pričom o inkluziji, te da poduzmemo konkretne korake ka implementaciji iste. Moramo manje da pričamo, a više da provodimo donesene zakone. Sve je u našim rukama, samo je stvar u tome na koji način ćemo to iskoristiti.

Činjenica je da je svijest društvene zajednice i njihove predrasude veoma teško promijeniti, a upravo od toga sve kreće. Onog trenutka kada kao društvo budemo spremni prihvatiti da zajedno sa nama živi neko ko je malo drugačiji i ne osuđivati to, tek tada ćemo moći reći da živimo inkluziju, a ne iluziju

Ovdje pročitajte izvorni tekst:
Advertisement

Vijesti

Svijet osoba s invaliditetom se ne razlikuje znatno od tvog svijeta!

Objavljeno

na

Od

Piše: Asmira Fetić

Spomenom diskriminacije osoba s invaliditetom ljudi pomisle na diskriminaciju u obliku loše arhitektonske prilagođenosti osobama s invaliditetom, zakonske regulative, socijalne diskriminacije i slično. Često možemo čuti izraz : “Osobama sa posebnim potrebama treba olakšati pristup javnim ustanovama.” Kakve to posebne potrebe imaju osobe sa invaliditetom? Šta su to posebne potrebe? Kako to razlikujemo osobe koje imaju posebne potrebe i one koje ih nemaju? Ovo je niz pitanja koje sebi trebamo postaviti  kada izgovaramo termin ”osobe s posebnim potrebama ”.  Čovjek kao biološko, misaono, socijalno i duhovno biće ima svoje posebne potrebe. Kao individualna i jedinstvena jedinka na ovoj planeti čovjek ima niz posebnih potreba koje se razlikuju od drugih. Neko ima potrebu da svoj život podredi obiteljskom životu, a neko profesionalnom karijernom životu. Svako od nas ima posebne potrebe. Zašto onda razlikovati osobe s invaliditetom od osoba bez invaliditeta? Problem osoba s invaliditetom nije više u fizičkoj neprilagođenosti za njih, nego u tome što dnevno bivaju nesvjesno diskriminirani od društva, kroz medije, internet, društvene mreže, novinske članke pa čak i u svakodnevnoj konverzaciji sa društvom.

Pogrešna terminologija osoba s invaliditetom

Osobe s invaliditetom (OSI) nisu i ne mogu biti osobe sa posebnim potrebama. Niz godina se suočavamo sa pogrešnom upotrebom terminologije vezane za OSI. Pogrešni termini koji se svakodnevno koriste i javno propagiraju jesu: osobe s posebnim potrebama, osobe ograničene u radu, invalidne osobe, manje sposobne osobe ili čak i hendikepirane osobe. U naučnoj stručnoj literaturi iz 20.st. pa čak i iz 21.st. naići ćemo na sve ove termine koje opisuju osobu s invaliditetom. Problem i jeste što je veoma teško naći ispravan termin koji neće umanjiti vrijednost osobe s invaliditetom. Ali zašto ipak biramo termine poput osoba s posebnim potrebama koje prilikom govora već pružaju osjećaj izdvajanja i izoliranja od društva.  Ako uporedimo potrebe odraslog čovjeka i djeteta uzrasta od pet godina uočit ćemo da su one totalno različite. Malom djetetu treba posebna vrsta pažnje, ljubavi, ishrane, brige itd. Ako već govorimo o potrebama, onda bi majka djeteta trebala reći: ”Moje dijete ima posebne potrebe u poređenju sa mnom”. Ovo u svom kontekstu pogrdno zvuči. Zašto onda uz termin osoba sa invaliditetom koristimo i obrazloženje da oni imaju posebne potrebe? Pogrešna upotreba ovih termina kako bismo opisali osobu sa invaliditetom svakodnevno razlikuje, diskriminira i stigmatizira te osobe. Dakle, radi se o nesvjesnoj diskriminaciji OSI od strane društva. Upravo edukacija o ispravnoj terminologiji za opisivanje OSI treba biti početna faza u borbi za ravnopravna prava osoba sa i bez invaliditeta.

Prema UN‐ovoj Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, u osobe s invaliditetom spadaju osobe koje imaju dugoročna tjelesna, duševna, intelektualna ili osjetilna oštećenja koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu otežati puno i djelotvorno sudjelovanje tih osoba u društvu na temelju jednakosti sa drugima. Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije (World Health Organization), invaliditet je bilo kakvo ograničenje ili nedostatak sposobnosti za bavljenje nekom djelatnošću na način ili u opsegu koji se smatra uobičajenim za čovjeka. Međunarodno prihvaćeni pojam jeste osobe s invaliditetom (OSI) i djeca s teškoćama u razvoju. Najispravniji opis OSI jeste da koristimo fraze: osobe s teškoćama u kretanju umjesto invalidi u kolicima, osoba oštećenog vida, osoba oštećenog sluha, osoba s mišićnom distrofijom, osoba s multiplom sklerozom, osobe s intelektualnim teškoćama (umjesto osobe s mentalnom retardacijom ili mentalno retardirane osobe), osobe s psiho-socijalnim invaliditetom umjesto psihijatrijski pacijenti, psihički/duševni bolesnici, mentalni bolesnici. Ovi jedini ispravni termini proizilaze iz UN-ove Konvecije o pravima osoba sa invaliditetom (2006.g.). Postoji niz dokumenata i konvencija koje se tiču prava osoba s invaliditetom, ali od posebnog značaja je uvođenje UN- ovih standardnih pravila za izjednačavanje mogućnosti koje se pružaju osobama s invaliditetom. Mnoge države svijeta su potpisnice ovih neobaveznih UN-ovih standardnih pravila. Važno je podignuti svijest ljudima o tome da na dnevnoj bazi nesvjesno diskriminiraju osobe s invaliditetom. Loše je misliti da osobama s invaliditetom trebaju posebne potrebe, prekomjerno sažaljenje, posebne škole i slično. Stigmatizacija je nazivati škole za djecu s poteškoćama u razvoju specijalnim školama. Kada se kaže specijalna škola, automatski se pomisli na posebnu kategoriju osoba koje su svojom nadarenošću i talentom totalno drugačije od drugih. Specijalna škola ne bi trebala biti posebna škola za djecu s teškoćama u razvoju.

Kako mislimo mijenjati svijet i pružiti svima ista prava ukoliko konstantno stigmatiziramo ljude oko sebe?

 U SAD-u su dugi niz godina postojale posebne institucije za tamnopute osobe. U II svjetskom ratu su brutalno ubijeni milioni Jevreja zbog toga što su bili pripadnici druge religije. Nažalost, svjedoci smo prisutnosti diskriminacija radi boje kože, religije, etničkog porijekla, seksualne orijentacije itd. Većina je svjesna ovoga i u svakodnevnoj komunikaciji se izbjegava bilo kakva uvreda ili diskriminacija zbog međusobnih razlika kod ljudi. Nesvjesna diskriminacija osoba s invaliditetom uzrokovana je nedovoljnom edukacijom ljudi o ovom problemu. Osobe s invaliditetom ni u jednom segmentu nisu spriječene da obavljaju isti rad kao I ostali. Fascinantne su nam osobe koje su iz svoje neimaštine ili teškog života postigle veliki uspjeh, zašto se onda ne divimo osobama s invaliditetom koje zbog svojih poteškoća i dalje obavljaju sasvim normalan rad na poslu, idu u škole, postaju uspješni. Iako nemaju tako lagan život, ipak svakodnevno obavljaju iste radnje kao i ostali.

Kao primjer tome da osobe s invaliditetom nisu nimalo drugačije svjedoči i niz poznatih osoba s invaliditetom koje su sa svojom nadarenošću, talentom, uspješnosti napravili velike promjene u društvu.  To su: Franklin Delano Roosevelt, Stephen Hawking, Christopher Reeve, Frida Kahlo, Ludwig van Beethoven, Sarah Bernhardt, Thomas Edison…

Nužnost iskorjenjivanja diskriminacije osoba s invaliditetom

Diskriminaciju osoba s invaliditetom je potrebno potpuno iskorijeniti iz društva što ćemo postići edukacijom o interakciji sa osobama s invaliditetom, olakšavanjem fizičkog pristupa ustanovama i prostoru osoba s invaliditetom, uvođenjem asistivne tehnologije u javne ustanove. Kako bismo uspostavili ispravan pristup osobama s invaliditetom potrebno je koristiti ispravnu terminologiju, ne pokazivati pretjerano sažaljenje da se time ne bi još lošije osjećali, potrebno je osigurati svaki fizički i materijalni segment kako bismo olakšali rad osobama s invaliditetom. Osobe s invaliditetom ne trebamo smatrati nesposobnim za izvršenje bilo kakvog rada. One su daleko sposobnije od prosječno fizički ili psihički zdrave osobe. Zašto? Zato što iako se svakodnevno susreću s nesvjesnim oblikom diskriminacije oni se i dalje osjećaju sretnima i zadovoljnima. Njihov svijet nije nimalo drugačiji. Ako osobu koja je dugi niz godina izvršavala kriminalna djela ne želimo zaposliti smatrajući da će loše uticati na posao, zašto onda ne možemo zaposliti osobu s invaliditetom koja je ipak završila osnovno, srednje i fakultetsko obrazovanje? Zašto postoji takvo mišljenje da osobe s invaliditetom mogu usporiti poslovno djelovanje? Zašto staviti osobu s invaliditetom u istu grupu s osobom sa kriminalnom prošlošću?

Čovjek je naučen da razlikuje dobrog i lošeg čovjeka. I to je sve čime se treba voditi kroz svakodnevnu interakciju sa ljudima. I to je ono što osobe s invaliditetom očekuju. Da gledamo na njih kao normalne ljude koji su sposobni svakodnevno izvršavati svoje obaveze. Da ih ni na jedan način ne diskriminiramo, stigmatiziramo, isključujemo ili smatramo nedovoljno sposobnima. Svi mi imamo posebne potrebe, a jedinu posebnu potrebu koju svako od nas treba da ima jeste potreba da pomognemo u tome da svi ljudi ovog svijeta imaju jednaka prava!

Ovdje pročitajte izvorni tekst:
Nastavite čitati

Vijesti

Govor mržnje usmjeren protiv žena u online prostoru

Objavljeno

na

Od

Piše: Amina Kolašinac

Internet prostor koji nam je danas svima na dohvat ruke, potpuno je neregulisan te je govor mržnje  prisutan na svakom koraku. U 21. stoljeću uživamo u gotovo neograničenoj slobodi govora. Iako su neki mediji poput novina, časopisa i televizije podložni kontroli sadržaja od strane urednika, internet nam daje mogućnost izražavanja svih ideja i misli.

Demokratska društva su tolerantna i otvorena za sve vrste dijaloga, ali ipak postoji jedan oblik komunikacije koji je problematičan, a to je govor mržnje. Svjedoci smo širenja govora mržnje usmjerenog prema ženama i to je posljednjih godina poprimilo široke razmjere. Seksizam na internetu je izuzetno raširen širom Evrope, a žene su nesrazmjerno pogođene, naročito mlade žene i djevojčice, novinarke, političarke, javne osobe i braniteljice ženskih ljudskih prava. Jedan vid govora mržnje prema ženama na internetu su negativni komentari na izražene stavove ili mišljenja.

Žene su najčešće žrtve seksitičkog i seksualnog zlostavljanja i vrijeđanja

Iako su napadi na muškarce češće zasnovani na njihovim profesionalnim mišljenjima ili stručnosti, žene su češće žrtve seksističkog i seksualiziranog zlostavljanja i vrijeđanja, čija se ekstremnost može povećati zahvaljujući anonimnosti koju omogućava internet. Ti napadi ne utiču samo na dostojanstvo žena već mogu i spriječiti žene, i na radnom mjestu, da izraze mišljenje, što rezultira time da su isključene iz internetskih prostora. Time se potkopava pravo na slobodu govora i mišljenja u demokratskom društvu, ograničavaju profesionalne mogućnosti i  jača rodno određen demokratski manjak. Drugi vid jeste da je digitalno doba produbilo nadzor nad ženskim tijelima, govorom i aktivizmom. Osim toga, seksistička zloupotreba društvenih mreža kao što je objavljivanje intimnog vizuelnog sadržaja bez pristanka onih koji su prikazani, oblik je nasilja koji se mora suzbiti.

Seksizam se temelji na ideji da su neke osobe, najčešće žene, inferiorne zbog svog spola. Internet pruža novu dimenziju izražavanja i prenošenja seksizma, posebno seksističkog govora mržnje, širokoj publici, iako korijeni seksizma ne leže u tehnologiji, već u trajnim spolnim neravnopravnostima. Seksizam i seksističko ponašanje se javljaju u svakodnevnom životu jedne žene ili grupa žena. Nijedna žena nije izuzeta takvih govora bez obzira koju vrstu posla obavlja i kolika primanja ima. Jedan od gorućih problema jesu komentari na društvenim mrežama. Korijen seksizma ne leži u tehnologiji i društvenim mrežama, već je samo sa ’offline’ prenešen na ’online’. Seksističko ponašanje, poput, na primjer, seksističkog govora mržnje, može da eskalira ili da podstrekne otvoreno uvredljiva i prijeteća djela, uključujući seksualnu zloupotrebu ili nasilje, silovanje ili potencijalno smrtonosne radnje. Rješavanje seksizma je dio pozitivne obaveze država da garantuju ljudska prava, rodnu ravnopravnost i da spriječe nasilje nad ženama i djevojčicama u skladu sa međunarodnim propisima u oblasti ljudskih prava i, za države potpisnice, sa Instanbulskom konvencijom. Svaki direktan govor mržnje, kao i svaki oblik nasilja treba prijaviti nadležnim institucijama, kako bi onaj ko to radi dobio jasnu poruku da tako nešto nije dozvoljeno, da je kažnjivo i da zbog toga može odgovarati.

Izloženost seksizmu putem interneta može imati ozbiljne i dugoročne posljedice na ženu, može dovesti do osjećaja nesigurnosti, manje vrijednosti, stida da se kreće, straha da će je neko prepoznati i da će na taj način dodatno biti izložena vrijeđanjima i osudama, sve navedeno može u velikoj mjeri utjecati na njeno samopouzdanje i funkcioniranje uopće.

Iako se rasistički govor mržnje prepoznaje kao protivan evropskim i međunarodnim standardima ljudskih prava, isto ne vrijedi uvijek za seksistički govor mržnje, a postojeće politike i zakonodavstvo na svim razinama nisu bile u stanju riješiti taj problem na odgovarajući način. Stoga se države potiču preuzeti odgovornost za borbu protiv govora mržnje i osigurati da se na govor mržnje prema ženama primjenjuju ista pravila kao i na ona koja se odnose na rasistički govor mržnje. Država bi trebala provoditi zakonodavne mjere kojima se definiraju i kriminaliziraju slučajevi seksističkog govora mržnje i primjenjuju se na sve medije, kao i postupke izvješćivanja i odgovarajuće sankcije.

Trebalo bi također poticati proaktivne postupke otkrivanja i prijavljivanja seksističkog govora mržnje u svim medijima, uključujući internet i nove medije. Neophodno je širiti informacije i kampanje za podizanje svijesti o seksističkoj zloupotrebi društvenih mreža, prijetnjama u internetskom okruženju i situacijama s kojima se djeca i mladi suočavaju uz praktičnu pomoć o tome kako spriječiti i reagovati na takve situacije. Javlja se potreba za uspostavljanjem internetskih resursa koji pružaju stručne savjete o tome kako se nositi sa seksizmom na internetu, uključujući postupke za brzo prijavljivanje/uklanjanje štetnih ili neželjenih sadržaja.

Uloga Vijeća za štampu u pogledu borbe protiv seksizma

Posljedice korištenja rodnih stereotipa i predrasuda, seksizma i mizoginije u medijima su, pored ostalog, uređeni Kodeksom o audiovizuelnim medijskim uslugama i medijskim uslugama radija Regulatorne agencije za komunikacije Bosne i Hercegovine i Kodeksom za štampu i online medije BiH Vijeća za štampu. Kako je i poznato, Vijeće za štampu u Bosni i Hercegovini, u saradnji sa urednicima i odgovornim predstavnicima medija, relevantnim institucijama te građanima kontinuirano doprinosi reduciranju s krajnjom tendencijom suzbijanja govora mržnje u javnom prostoru i diskursu.

Vijeće za štampu bi moglo doprinijeti podsticanju brze reakcije javnih ličnosti, posebno političara, vjerskih vođa, lidera u ekonomiji i zajednici i ostalih koji su u poziciji da oblikuju javno mišljenje, da osude seksizam i seksističko ponašanje i da pozitivno jačaju vrijednosti rodne ravnopravnosti. Zatim doprinijeti osmišljavanju, sprovođenju i promociji redovne nacionalne inicijative za podizanje svijesti na svim nivoima i kroz različite oblike medija (na primjer, izrada priručnika, smjernica, video klipova dostupnih na internetu i u konvencionalnim medijima, uvođenje nacionalnog dana borbe protiv seksizma, osnivanje muzeja za slavljenje rodne ravnopravnosti i prava žena). Ne smijemo zaboraviti ni ulogu Regulatorne agencije za komunikacije koja se bavi kreiranjem i promovisanjem pravila u sektorima emitovanja i telekomunikacija, licenciranje operatora u sektorima emitovanja i telekomunikacija, planiranje, upravljanje i dodjeljivanje frekvencijskog spektra, primjenjivanje tehničkih i drugih standarda koji se tiču kvaliteta, te uspostavljanje i održavanje sistema naknada za dozvole.

Širok je spektar primjera govora mržnje usmjeren ka ženama u našem društvu

Dotaći ćemo se i primjera  govora mržnje usmjeren ka ženama, posebno onim uspješnim i ostvarenim među kojima je i naša bosansko – hercegovačka književnica Martina Sopta koja je predložena za ambasadoricu Bosne i Hercegovine u Republici Češkoj. Javnost joj je iznenada počela upućivati prijetnje i uvrede. Mizogina i prijeteći nastrojena javnost kojoj je ovakva odluka zasmetala je po ko zna koji put krenula sa govorom mržnje posredstvom tipkovnice, koristeći onaj prostor koji, nažalost, ne potpada pod pravne regulative Bosne i Hercegovine. Komentari na članke objavljene u medijima, kao i oni na društvenim mrežama, su zastrašujući i puni govora mržnje. „Politička kurvo“ koja se „prodaješ po Sarajevu“, „prodana droljo“, „ljubavnico“ koja preotima muževe, „bludnico“, „alapačo“… „ Još samo da je prozovemo vješticom i da je javno spalimo na trgu!“

Većina se usprotivila ovome i najjače osudila ove prijetnje, izraženu mizoginiju i posljedično ugrožavanje lične sigurnosti kao i napad na lični integritet Martine Mlinarević Sopta i njene porodice te joj je pružena podršku. Nasilje i pozivanje na nasilje nad ženama veliki su problemi u bosansko-hercegovačkom društvu i neophodno je poduzeti mjere da se zabrani poticanje na isto, te da država BiH i njeni entiteti jasno stanu u zaštitu svojih građanki od neravnopravnosti, diskriminacije i nasilja.

Medijskom linču nije izbjegla ni poznatava TV ličnost Dalija Hasanbegović Konaković, novinarka i prezenterka na televiziji Al Jazeera Balkans, koja se našla na meti verbalnog nasilja na društvenim mrežama, i to zbog političkog djelovanja njenog supruga Elmedina Konakovića, predsjedavajućeg Skupštine Kantona Sarajevo. Naime, na Facebook stranicama tipa “Bošnjaci” i “Pamti, Bošnjače!”, Dalija je prozivana zbog škole koju je pohađala (“svi oni krstovi i sveci pod kojim je stasala, sad se nameću Sarajevu kojim ona upravlja”) te je bila optuživana da je sljedbenica terorističke organizacije. Dalija nije reagovala na ovaj nemilosrdni vid nasilja sve dok u trećem mjesecu trudnoće nije imala spontani pobačaj. “Moja prevelika hormonalna osjetljivost u tom periodu i opsesivno nerviranje jer sam predmet najbrutalnijeg seksističkog iživljavanja su definitivno bili značajan faktor”,  napisala je na Facebooku 14. juna, kad je odlučila da više neće šutjeti.

Važno je naglasiti da svaka osoba bez obzira na svoje političko opredjeljenje ne treba biti izložena govoru mržnje. Ne možemo vršiti selekciju nad osobama i za jedne osuđivati ukoliko su izloženi govoru mržnje, a za druge ni ne osvrnuti se samo zbog određene političke povezanosti te osoba. S tim u vezi posebno i u slučaju Sebije Izetbegović, koja je najoštrije osude javnosti doživjela onda kada je postala direktoricom Kliničkog centra u Sarajevu, nije smjela izostati osuda govora mržnje. Kao žena svakodnevno je bivala izložena negativnim, seksističkim komentarima, kako na televiziji tako i na internetu, portalima i društvenim mrežama. Ovo su samo neki od primjera seksističkih osuda i govora mržnje prema ženama, jer spisak je zaista dugačak, a posebno izražen kada su žene javne ličnosti.

Sa ovakvim malicioznim postupcima koji utiču na čast i dostojanstvo žena treba se uhvatiti u koštac s obzirom na to da mogu imati ozbiljne i dugoročne posljedice na ženu i dovesti do stanja nesigurosti, manje vrijednosti, stida i straha, a naročito može uticati negativno na njeno samopouzdanje i funkcionisanje uopće. Garancija ljudskih prava, rodne ravnopravnosti i sprječavanje nasilja nad ženama su obaveze države u skladu sa međunarodnim propisima u oblasti ljudskih prava, a  svaki direktan govor mržnje, kao i svaki oblik nasilja treba prijaviti nadležnim institucijama.

Živimo u 21. stoljeću gdje su jednaka prva za sve i gdje nema mjesta podjelama, osudama i govoru mržnje, naročito prema ženskoj populaciji.

 

 

 

 

 

 

Ovdje pročitajte izvorni tekst:
Nastavite čitati

Najčitanije