Povežite se

Vijesti

Da li svojim obraćanjem (ne)svjesno izlažemo osobe s invaliditetom diskriminaciji, nelagodi i nepravdi?

Objavljeno

na

Piše: Adna Halvadžija

Sigurno kako u medijima tako i na ulici bar jednom smo se susreli sa terminima kao što su “mentalno retardiran”, “hendikepiran”, “invalid”, “osoba sa posebnim potrebama” i slično. Da li smo ikada zastali i zapitali se da li su to termini koji su općeprihvaćeni? Da li to ljudi nesvjesno ili iz neznanja pišu/izgovaraju?  Za primjer ćemo uzeti starije osobe. Starije osobe nisu iz ovog novog, naprednog doba i jednostavno nemaju dovoljno znanja ni pristupa stvarima kojima mi imamo da bi došle u dodir s tim šta je pravilno, a šta nepravilno. Oni će po svom nahođenju izgovoriti takve riječi, jer je to u doba kad su oni bili mlađi bilo prihvatljivo. Ali, šta je sa mladim ljudima danas, koji bi trebali biti informisani, educirani i medijski pismeni? Nemaju dovoljno dodira, empatije ili samog znanja o osobama s invaliditetom pa ne razmišljaju i ne biraju riječi prilikom izgovaranja?! Na ulici često možemo čuti mlađe osobe kako se obraćaju svojim poznanicima, prijateljima (pa čak i rodbini) sa frazama koje se odnose na osobe s invaliditetom, ali imaju negativnu konotaciju. Podsmijavanje, izazivanje i ruganje osobama s invaliditetom nekako je postala svakodnevnica i nešto što je “normalno”. Da li i u jednom momentu se ta pomenuta osoba zapita da će se neko u njegovim riječima pronaći povrijeđen? Da li se i u jednom trenutku zapitate da već sutra i sami možete postati osoba s invaliditetom? Manjkavost obrazovnog sistema, nedostatka ljudskosti i moralnih vrijednosti ostavljaju trag na najranjivijim kategorijama našeg društva.

“Kako me oslovljavaš, tako me doživljavaš” je Kodeks je o načinu predstavljavanja osoba s invaliditetom u medijima. Pri izradi kodeksa učestvovalo je 46 različitih bosanskohercegovačkih udruženja za osobe s invaliditetom i ono što je bitno napomenuti jeste da je kodeks zasnovan na Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom. Kodeks je napravljen u svrhu izbjegavanja diskriminacije, stereotipa i nekorektnosti u izvještavanju o osobama s invaliditetom. Osobe s invaliditetom žele biti predstavljene kao sudionici običnog i svakodnevnog života, a ne kao žrtve, uzimajući u obzir ljudsku dimenziju ovih osoba.

U Kodeksu postoje jasne smjernice za korektan medijski pristup osobama s invaliditetom u kojima jasno piše da osobe s invaliditetom trebamo tretirati kao i one bez invaliditeta. Samim Kodeksom se problematizira način obraćanja osobama s invaliditetom, jer osobe s invaliditetom žele direktan pristup i uključivanje u razgovor, da govore u svoje ime. Takođe Kodeks nalaže da budemo strpljivi i slušamo pažljivo, da koristimo normalan ton prilikom razgovora i da se suzdržavamo pitanja poput: “Šta Vam se desilo? Kako ste postali osoba s invaliditetom? Zašto ste u kolicima?”

Termini kao što su “invalid”, “gluh”, “slijep”, “paraplegičar” i slično, nisu općeprihvaćeni termini već osoba s invaliditetom, gluha/nagluha osoba, slijepa osoba/osoba oštećenog vida, osoba sa paraplegijom, i tako dalje. Bitno je naglasiti da ove riječi ne koristimo kao imenice već kao pridjeve uz imenicu “osoba” ili “lice”. Takođe ono na što često nailazimo jesu pojmovi poput “normalna” i “specijalna” škola. Za “normalnu” se kaže da je to redovna škola, a za “specijalnu” da je škola za specijalni odgoj i obrazovanje. Sve su ovo upute kako bismo mogli što pravilnije i ispravnije pristupiti osobi s invaliditetom, kako se one ne bi osjećale diskriminirano ili uvrijeđeno od ostatka društva.

Da li možemo postati inkluzivno društvo?

Ono što se svi pitamo jeste da li smo u mogućnosti postati jednako društvo u kojem svi imamo ista prava i jednake mogućnosti.

Anes Osmić, asistent na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik, kaže da ono što za njega u našem jeziku predstavlja najveći problem jeste termin “posebne potrebe”. “Osobe s invaliditetom ili određenom vrstom poteškoće nemaju nikakve posebnije potrebe u odnosu na osobe bez invaliditeta. Te osobe imaju određene poteškoće u ispunjavaju svojih potreba, ali ljudske potrebe su bazične: svi želimo da budemo voljeni, prihvaćeni takvi kakvi jesmo, da se prema nama ophodi sa razumijevanjem i dobrotom, što znači da to ustvari nisu nikakve posebne potrebe i krajnje je vrijeme da se taj izraz prestane koristiti.”

Osmić smatra da ljudi nisu dovoljno educirani o ovoj temi i da je velika odgovornost na školama i obrazovnom sistemu da ljude osvještavamo o ovim stvarima, misli da se treba dosta govoriti prvenstveno u porodicama, školi, medijima i dati mnogo više prilika i prostora osobama s invaliditetom da same kažu na koji način žele da budu oslovljavane u jeziku. “Osobe s invaliditetom trebamo ohrabriti, motivirati i osigurati prostora u našem društvu da mogu ispričati svoju priču, da pokažu da mogu i da žele komunicirati sa ostalima i da slijedimo njihovu želju, volju i potrebu i da komuniciramo s njima na način na koji oni žele da se komunicira s njima. Osobe s invaliditetom su najpozvanije da daju odgovor na pitanje na koji način se treba komunicirati sa njima”, poručuje Osmić.

Kako bismo dobili odgovor na pitanje adekvatnog obraćanja prema osobama s invaliditetom, obratili smo se i Samiri Đidić, 22-ogodišnjoj djevojci iz Zenice. Đidić je članica Udruženja paraplegičara i oboljelih od dječije paralize u Zenici, gdje je i zaposlena već nešto duže od tri godine na mjestu administrativnog asistenta. Kako kaže, Samira kroz aktivizam nastoji omogućiti povoljnije uslove za aktivan život osobama s invaliditetom, posebno misleći na mlade osobe s invaliditetom.

“S obzirom na to da sam i sama osoba s invaliditetom (paraplegija) imala sam susreta sa nepoželjnom terminologijom vezanom za osobe s invaliditetom. Konkretno za mene je najnepoželjniji termin za osobe s invaliditetom termin “osobe sa posebnim potrebama”. Smatram da sam taj termin osobe s invaliditetom neosnovano stavlja u nezavidan položaj, jer to što se neko na drugi način kreće, sporazumijeva ili koristi određeno pomagalo uopće ne znači da ta osoba ima “posebne potrebe”, jer ta ista osoba ima potrebe kao i svi drugi – potrebu za jelom, pićem, druženjem, prijateljstvom, emocijom, ljubavlju i slično”, ističe Đidić.

Nedostatak informisanja i educiranosti je najveći problem našeg društva. Općenito, ne govori se dovoljno o osobama s invaliditetom, tako da iz tog razloga postoje ljudi koji još uvijek misle da je invaliditet zarazna stvar.

“Smatram da u ovom slučaju i mediji igraju veliku ulogu, ali nažalost činjenica je da tu imamo dosta što needuciranih, tako i nezainteresovanih medija koji bi zapravo vrlo lahko mogli saznati na koji način da pričaju o osobama s invaliditetom ili da izvještavaju o istim, a da to ne bude ovako – djevojka koja je cijeli život vezana za kolica je uspješna – nismo vezani i potenciranje ne treba da bude na kolicima, nego na tome šta je ta osoba ostvarila.”

Samira navodi da se našla u par situacija kada je njeno postojanje bilo u potpunosti ignorisano u prisutnosti njenog asistenta/pratioca, čak se dešavalo da se u njeno ime obraćaju pratiocu, kao da je ona nesposobna da govori u svoje ime. Ono što je najviše poražavajuće jeste da se to dešavalo i u zdravstvenim ustanovama, gdje bi trebalo da su nadležni upoznati sa tim kako pristupiti osobi s invaliditetom, kome da se obrate (samoj osobi, a ne asistentu). “Nelagode, pogotovo kada prvi put razgovarate sa nekom osobom je naravno bilo, ali svaki put sam se trudila da vrlo brzo istu razbijem i da druga strana shvati da zaista nema nikakve potrebe za istom.”

Kako sama kaže, neznanje je prisutno i to u velikoj mjeri, a koliko i kako možemo uticati veoma je upitno. Mišljenja je da se veće stvari i pomaci mogu uraditi sa mlađim naraštajima, jer su u fazi učenja i prihvatanja, te ih treba naučiti o samom pojmu invaliditeta i prihvatanje činjenice da se ti mlađi naraštaju nalaze u društvu gdje će možda drug iz klupe biti osoba s invaliditetom.

“Učenjem mlađih naraštaja o pomenutoj temi možemo raditi na izgradnji inkluzivnijeg društva i povoljnije budućnosti za osobe sa invaliditetom. Starija populacija već ima formirane stavove i tu je dosta teže imati neki uticaj, ali smatram da konstantnim nametanjem tih tema kao i forsiranje pozitivnih primjera osoba sa invaliditetom možemo uticati i na promjenu mišljenja.”

Ovdje pročitajte izvorni tekst:
Advertisement

Vijesti

Svijet osoba s invaliditetom se ne razlikuje znatno od tvog svijeta!

Objavljeno

na

Od

Piše: Asmira Fetić

Spomenom diskriminacije osoba s invaliditetom ljudi pomisle na diskriminaciju u obliku loše arhitektonske prilagođenosti osobama s invaliditetom, zakonske regulative, socijalne diskriminacije i slično. Često možemo čuti izraz : “Osobama sa posebnim potrebama treba olakšati pristup javnim ustanovama.” Kakve to posebne potrebe imaju osobe sa invaliditetom? Šta su to posebne potrebe? Kako to razlikujemo osobe koje imaju posebne potrebe i one koje ih nemaju? Ovo je niz pitanja koje sebi trebamo postaviti  kada izgovaramo termin ”osobe s posebnim potrebama ”.  Čovjek kao biološko, misaono, socijalno i duhovno biće ima svoje posebne potrebe. Kao individualna i jedinstvena jedinka na ovoj planeti čovjek ima niz posebnih potreba koje se razlikuju od drugih. Neko ima potrebu da svoj život podredi obiteljskom životu, a neko profesionalnom karijernom životu. Svako od nas ima posebne potrebe. Zašto onda razlikovati osobe s invaliditetom od osoba bez invaliditeta? Problem osoba s invaliditetom nije više u fizičkoj neprilagođenosti za njih, nego u tome što dnevno bivaju nesvjesno diskriminirani od društva, kroz medije, internet, društvene mreže, novinske članke pa čak i u svakodnevnoj konverzaciji sa društvom.

Pogrešna terminologija osoba s invaliditetom

Osobe s invaliditetom (OSI) nisu i ne mogu biti osobe sa posebnim potrebama. Niz godina se suočavamo sa pogrešnom upotrebom terminologije vezane za OSI. Pogrešni termini koji se svakodnevno koriste i javno propagiraju jesu: osobe s posebnim potrebama, osobe ograničene u radu, invalidne osobe, manje sposobne osobe ili čak i hendikepirane osobe. U naučnoj stručnoj literaturi iz 20.st. pa čak i iz 21.st. naići ćemo na sve ove termine koje opisuju osobu s invaliditetom. Problem i jeste što je veoma teško naći ispravan termin koji neće umanjiti vrijednost osobe s invaliditetom. Ali zašto ipak biramo termine poput osoba s posebnim potrebama koje prilikom govora već pružaju osjećaj izdvajanja i izoliranja od društva.  Ako uporedimo potrebe odraslog čovjeka i djeteta uzrasta od pet godina uočit ćemo da su one totalno različite. Malom djetetu treba posebna vrsta pažnje, ljubavi, ishrane, brige itd. Ako već govorimo o potrebama, onda bi majka djeteta trebala reći: ”Moje dijete ima posebne potrebe u poređenju sa mnom”. Ovo u svom kontekstu pogrdno zvuči. Zašto onda uz termin osoba sa invaliditetom koristimo i obrazloženje da oni imaju posebne potrebe? Pogrešna upotreba ovih termina kako bismo opisali osobu sa invaliditetom svakodnevno razlikuje, diskriminira i stigmatizira te osobe. Dakle, radi se o nesvjesnoj diskriminaciji OSI od strane društva. Upravo edukacija o ispravnoj terminologiji za opisivanje OSI treba biti početna faza u borbi za ravnopravna prava osoba sa i bez invaliditeta.

Prema UN‐ovoj Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, u osobe s invaliditetom spadaju osobe koje imaju dugoročna tjelesna, duševna, intelektualna ili osjetilna oštećenja koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu otežati puno i djelotvorno sudjelovanje tih osoba u društvu na temelju jednakosti sa drugima. Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije (World Health Organization), invaliditet je bilo kakvo ograničenje ili nedostatak sposobnosti za bavljenje nekom djelatnošću na način ili u opsegu koji se smatra uobičajenim za čovjeka. Međunarodno prihvaćeni pojam jeste osobe s invaliditetom (OSI) i djeca s teškoćama u razvoju. Najispravniji opis OSI jeste da koristimo fraze: osobe s teškoćama u kretanju umjesto invalidi u kolicima, osoba oštećenog vida, osoba oštećenog sluha, osoba s mišićnom distrofijom, osoba s multiplom sklerozom, osobe s intelektualnim teškoćama (umjesto osobe s mentalnom retardacijom ili mentalno retardirane osobe), osobe s psiho-socijalnim invaliditetom umjesto psihijatrijski pacijenti, psihički/duševni bolesnici, mentalni bolesnici. Ovi jedini ispravni termini proizilaze iz UN-ove Konvecije o pravima osoba sa invaliditetom (2006.g.). Postoji niz dokumenata i konvencija koje se tiču prava osoba s invaliditetom, ali od posebnog značaja je uvođenje UN- ovih standardnih pravila za izjednačavanje mogućnosti koje se pružaju osobama s invaliditetom. Mnoge države svijeta su potpisnice ovih neobaveznih UN-ovih standardnih pravila. Važno je podignuti svijest ljudima o tome da na dnevnoj bazi nesvjesno diskriminiraju osobe s invaliditetom. Loše je misliti da osobama s invaliditetom trebaju posebne potrebe, prekomjerno sažaljenje, posebne škole i slično. Stigmatizacija je nazivati škole za djecu s poteškoćama u razvoju specijalnim školama. Kada se kaže specijalna škola, automatski se pomisli na posebnu kategoriju osoba koje su svojom nadarenošću i talentom totalno drugačije od drugih. Specijalna škola ne bi trebala biti posebna škola za djecu s teškoćama u razvoju.

Kako mislimo mijenjati svijet i pružiti svima ista prava ukoliko konstantno stigmatiziramo ljude oko sebe?

 U SAD-u su dugi niz godina postojale posebne institucije za tamnopute osobe. U II svjetskom ratu su brutalno ubijeni milioni Jevreja zbog toga što su bili pripadnici druge religije. Nažalost, svjedoci smo prisutnosti diskriminacija radi boje kože, religije, etničkog porijekla, seksualne orijentacije itd. Većina je svjesna ovoga i u svakodnevnoj komunikaciji se izbjegava bilo kakva uvreda ili diskriminacija zbog međusobnih razlika kod ljudi. Nesvjesna diskriminacija osoba s invaliditetom uzrokovana je nedovoljnom edukacijom ljudi o ovom problemu. Osobe s invaliditetom ni u jednom segmentu nisu spriječene da obavljaju isti rad kao I ostali. Fascinantne su nam osobe koje su iz svoje neimaštine ili teškog života postigle veliki uspjeh, zašto se onda ne divimo osobama s invaliditetom koje zbog svojih poteškoća i dalje obavljaju sasvim normalan rad na poslu, idu u škole, postaju uspješni. Iako nemaju tako lagan život, ipak svakodnevno obavljaju iste radnje kao i ostali.

Kao primjer tome da osobe s invaliditetom nisu nimalo drugačije svjedoči i niz poznatih osoba s invaliditetom koje su sa svojom nadarenošću, talentom, uspješnosti napravili velike promjene u društvu.  To su: Franklin Delano Roosevelt, Stephen Hawking, Christopher Reeve, Frida Kahlo, Ludwig van Beethoven, Sarah Bernhardt, Thomas Edison…

Nužnost iskorjenjivanja diskriminacije osoba s invaliditetom

Diskriminaciju osoba s invaliditetom je potrebno potpuno iskorijeniti iz društva što ćemo postići edukacijom o interakciji sa osobama s invaliditetom, olakšavanjem fizičkog pristupa ustanovama i prostoru osoba s invaliditetom, uvođenjem asistivne tehnologije u javne ustanove. Kako bismo uspostavili ispravan pristup osobama s invaliditetom potrebno je koristiti ispravnu terminologiju, ne pokazivati pretjerano sažaljenje da se time ne bi još lošije osjećali, potrebno je osigurati svaki fizički i materijalni segment kako bismo olakšali rad osobama s invaliditetom. Osobe s invaliditetom ne trebamo smatrati nesposobnim za izvršenje bilo kakvog rada. One su daleko sposobnije od prosječno fizički ili psihički zdrave osobe. Zašto? Zato što iako se svakodnevno susreću s nesvjesnim oblikom diskriminacije oni se i dalje osjećaju sretnima i zadovoljnima. Njihov svijet nije nimalo drugačiji. Ako osobu koja je dugi niz godina izvršavala kriminalna djela ne želimo zaposliti smatrajući da će loše uticati na posao, zašto onda ne možemo zaposliti osobu s invaliditetom koja je ipak završila osnovno, srednje i fakultetsko obrazovanje? Zašto postoji takvo mišljenje da osobe s invaliditetom mogu usporiti poslovno djelovanje? Zašto staviti osobu s invaliditetom u istu grupu s osobom sa kriminalnom prošlošću?

Čovjek je naučen da razlikuje dobrog i lošeg čovjeka. I to je sve čime se treba voditi kroz svakodnevnu interakciju sa ljudima. I to je ono što osobe s invaliditetom očekuju. Da gledamo na njih kao normalne ljude koji su sposobni svakodnevno izvršavati svoje obaveze. Da ih ni na jedan način ne diskriminiramo, stigmatiziramo, isključujemo ili smatramo nedovoljno sposobnima. Svi mi imamo posebne potrebe, a jedinu posebnu potrebu koju svako od nas treba da ima jeste potreba da pomognemo u tome da svi ljudi ovog svijeta imaju jednaka prava!

Ovdje pročitajte izvorni tekst:
Nastavite čitati

Vijesti

Govor mržnje usmjeren protiv žena u online prostoru

Objavljeno

na

Od

Piše: Amina Kolašinac

Internet prostor koji nam je danas svima na dohvat ruke, potpuno je neregulisan te je govor mržnje  prisutan na svakom koraku. U 21. stoljeću uživamo u gotovo neograničenoj slobodi govora. Iako su neki mediji poput novina, časopisa i televizije podložni kontroli sadržaja od strane urednika, internet nam daje mogućnost izražavanja svih ideja i misli.

Demokratska društva su tolerantna i otvorena za sve vrste dijaloga, ali ipak postoji jedan oblik komunikacije koji je problematičan, a to je govor mržnje. Svjedoci smo širenja govora mržnje usmjerenog prema ženama i to je posljednjih godina poprimilo široke razmjere. Seksizam na internetu je izuzetno raširen širom Evrope, a žene su nesrazmjerno pogođene, naročito mlade žene i djevojčice, novinarke, političarke, javne osobe i braniteljice ženskih ljudskih prava. Jedan vid govora mržnje prema ženama na internetu su negativni komentari na izražene stavove ili mišljenja.

Žene su najčešće žrtve seksitičkog i seksualnog zlostavljanja i vrijeđanja

Iako su napadi na muškarce češće zasnovani na njihovim profesionalnim mišljenjima ili stručnosti, žene su češće žrtve seksističkog i seksualiziranog zlostavljanja i vrijeđanja, čija se ekstremnost može povećati zahvaljujući anonimnosti koju omogućava internet. Ti napadi ne utiču samo na dostojanstvo žena već mogu i spriječiti žene, i na radnom mjestu, da izraze mišljenje, što rezultira time da su isključene iz internetskih prostora. Time se potkopava pravo na slobodu govora i mišljenja u demokratskom društvu, ograničavaju profesionalne mogućnosti i  jača rodno određen demokratski manjak. Drugi vid jeste da je digitalno doba produbilo nadzor nad ženskim tijelima, govorom i aktivizmom. Osim toga, seksistička zloupotreba društvenih mreža kao što je objavljivanje intimnog vizuelnog sadržaja bez pristanka onih koji su prikazani, oblik je nasilja koji se mora suzbiti.

Seksizam se temelji na ideji da su neke osobe, najčešće žene, inferiorne zbog svog spola. Internet pruža novu dimenziju izražavanja i prenošenja seksizma, posebno seksističkog govora mržnje, širokoj publici, iako korijeni seksizma ne leže u tehnologiji, već u trajnim spolnim neravnopravnostima. Seksizam i seksističko ponašanje se javljaju u svakodnevnom životu jedne žene ili grupa žena. Nijedna žena nije izuzeta takvih govora bez obzira koju vrstu posla obavlja i kolika primanja ima. Jedan od gorućih problema jesu komentari na društvenim mrežama. Korijen seksizma ne leži u tehnologiji i društvenim mrežama, već je samo sa ’offline’ prenešen na ’online’. Seksističko ponašanje, poput, na primjer, seksističkog govora mržnje, može da eskalira ili da podstrekne otvoreno uvredljiva i prijeteća djela, uključujući seksualnu zloupotrebu ili nasilje, silovanje ili potencijalno smrtonosne radnje. Rješavanje seksizma je dio pozitivne obaveze država da garantuju ljudska prava, rodnu ravnopravnost i da spriječe nasilje nad ženama i djevojčicama u skladu sa međunarodnim propisima u oblasti ljudskih prava i, za države potpisnice, sa Instanbulskom konvencijom. Svaki direktan govor mržnje, kao i svaki oblik nasilja treba prijaviti nadležnim institucijama, kako bi onaj ko to radi dobio jasnu poruku da tako nešto nije dozvoljeno, da je kažnjivo i da zbog toga može odgovarati.

Izloženost seksizmu putem interneta može imati ozbiljne i dugoročne posljedice na ženu, može dovesti do osjećaja nesigurnosti, manje vrijednosti, stida da se kreće, straha da će je neko prepoznati i da će na taj način dodatno biti izložena vrijeđanjima i osudama, sve navedeno može u velikoj mjeri utjecati na njeno samopouzdanje i funkcioniranje uopće.

Iako se rasistički govor mržnje prepoznaje kao protivan evropskim i međunarodnim standardima ljudskih prava, isto ne vrijedi uvijek za seksistički govor mržnje, a postojeće politike i zakonodavstvo na svim razinama nisu bile u stanju riješiti taj problem na odgovarajući način. Stoga se države potiču preuzeti odgovornost za borbu protiv govora mržnje i osigurati da se na govor mržnje prema ženama primjenjuju ista pravila kao i na ona koja se odnose na rasistički govor mržnje. Država bi trebala provoditi zakonodavne mjere kojima se definiraju i kriminaliziraju slučajevi seksističkog govora mržnje i primjenjuju se na sve medije, kao i postupke izvješćivanja i odgovarajuće sankcije.

Trebalo bi također poticati proaktivne postupke otkrivanja i prijavljivanja seksističkog govora mržnje u svim medijima, uključujući internet i nove medije. Neophodno je širiti informacije i kampanje za podizanje svijesti o seksističkoj zloupotrebi društvenih mreža, prijetnjama u internetskom okruženju i situacijama s kojima se djeca i mladi suočavaju uz praktičnu pomoć o tome kako spriječiti i reagovati na takve situacije. Javlja se potreba za uspostavljanjem internetskih resursa koji pružaju stručne savjete o tome kako se nositi sa seksizmom na internetu, uključujući postupke za brzo prijavljivanje/uklanjanje štetnih ili neželjenih sadržaja.

Uloga Vijeća za štampu u pogledu borbe protiv seksizma

Posljedice korištenja rodnih stereotipa i predrasuda, seksizma i mizoginije u medijima su, pored ostalog, uređeni Kodeksom o audiovizuelnim medijskim uslugama i medijskim uslugama radija Regulatorne agencije za komunikacije Bosne i Hercegovine i Kodeksom za štampu i online medije BiH Vijeća za štampu. Kako je i poznato, Vijeće za štampu u Bosni i Hercegovini, u saradnji sa urednicima i odgovornim predstavnicima medija, relevantnim institucijama te građanima kontinuirano doprinosi reduciranju s krajnjom tendencijom suzbijanja govora mržnje u javnom prostoru i diskursu.

Vijeće za štampu bi moglo doprinijeti podsticanju brze reakcije javnih ličnosti, posebno političara, vjerskih vođa, lidera u ekonomiji i zajednici i ostalih koji su u poziciji da oblikuju javno mišljenje, da osude seksizam i seksističko ponašanje i da pozitivno jačaju vrijednosti rodne ravnopravnosti. Zatim doprinijeti osmišljavanju, sprovođenju i promociji redovne nacionalne inicijative za podizanje svijesti na svim nivoima i kroz različite oblike medija (na primjer, izrada priručnika, smjernica, video klipova dostupnih na internetu i u konvencionalnim medijima, uvođenje nacionalnog dana borbe protiv seksizma, osnivanje muzeja za slavljenje rodne ravnopravnosti i prava žena). Ne smijemo zaboraviti ni ulogu Regulatorne agencije za komunikacije koja se bavi kreiranjem i promovisanjem pravila u sektorima emitovanja i telekomunikacija, licenciranje operatora u sektorima emitovanja i telekomunikacija, planiranje, upravljanje i dodjeljivanje frekvencijskog spektra, primjenjivanje tehničkih i drugih standarda koji se tiču kvaliteta, te uspostavljanje i održavanje sistema naknada za dozvole.

Širok je spektar primjera govora mržnje usmjeren ka ženama u našem društvu

Dotaći ćemo se i primjera  govora mržnje usmjeren ka ženama, posebno onim uspješnim i ostvarenim među kojima je i naša bosansko – hercegovačka književnica Martina Sopta koja je predložena za ambasadoricu Bosne i Hercegovine u Republici Češkoj. Javnost joj je iznenada počela upućivati prijetnje i uvrede. Mizogina i prijeteći nastrojena javnost kojoj je ovakva odluka zasmetala je po ko zna koji put krenula sa govorom mržnje posredstvom tipkovnice, koristeći onaj prostor koji, nažalost, ne potpada pod pravne regulative Bosne i Hercegovine. Komentari na članke objavljene u medijima, kao i oni na društvenim mrežama, su zastrašujući i puni govora mržnje. „Politička kurvo“ koja se „prodaješ po Sarajevu“, „prodana droljo“, „ljubavnico“ koja preotima muževe, „bludnico“, „alapačo“… „ Još samo da je prozovemo vješticom i da je javno spalimo na trgu!“

Većina se usprotivila ovome i najjače osudila ove prijetnje, izraženu mizoginiju i posljedično ugrožavanje lične sigurnosti kao i napad na lični integritet Martine Mlinarević Sopta i njene porodice te joj je pružena podršku. Nasilje i pozivanje na nasilje nad ženama veliki su problemi u bosansko-hercegovačkom društvu i neophodno je poduzeti mjere da se zabrani poticanje na isto, te da država BiH i njeni entiteti jasno stanu u zaštitu svojih građanki od neravnopravnosti, diskriminacije i nasilja.

Medijskom linču nije izbjegla ni poznatava TV ličnost Dalija Hasanbegović Konaković, novinarka i prezenterka na televiziji Al Jazeera Balkans, koja se našla na meti verbalnog nasilja na društvenim mrežama, i to zbog političkog djelovanja njenog supruga Elmedina Konakovića, predsjedavajućeg Skupštine Kantona Sarajevo. Naime, na Facebook stranicama tipa “Bošnjaci” i “Pamti, Bošnjače!”, Dalija je prozivana zbog škole koju je pohađala (“svi oni krstovi i sveci pod kojim je stasala, sad se nameću Sarajevu kojim ona upravlja”) te je bila optuživana da je sljedbenica terorističke organizacije. Dalija nije reagovala na ovaj nemilosrdni vid nasilja sve dok u trećem mjesecu trudnoće nije imala spontani pobačaj. “Moja prevelika hormonalna osjetljivost u tom periodu i opsesivno nerviranje jer sam predmet najbrutalnijeg seksističkog iživljavanja su definitivno bili značajan faktor”,  napisala je na Facebooku 14. juna, kad je odlučila da više neće šutjeti.

Važno je naglasiti da svaka osoba bez obzira na svoje političko opredjeljenje ne treba biti izložena govoru mržnje. Ne možemo vršiti selekciju nad osobama i za jedne osuđivati ukoliko su izloženi govoru mržnje, a za druge ni ne osvrnuti se samo zbog određene političke povezanosti te osoba. S tim u vezi posebno i u slučaju Sebije Izetbegović, koja je najoštrije osude javnosti doživjela onda kada je postala direktoricom Kliničkog centra u Sarajevu, nije smjela izostati osuda govora mržnje. Kao žena svakodnevno je bivala izložena negativnim, seksističkim komentarima, kako na televiziji tako i na internetu, portalima i društvenim mrežama. Ovo su samo neki od primjera seksističkih osuda i govora mržnje prema ženama, jer spisak je zaista dugačak, a posebno izražen kada su žene javne ličnosti.

Sa ovakvim malicioznim postupcima koji utiču na čast i dostojanstvo žena treba se uhvatiti u koštac s obzirom na to da mogu imati ozbiljne i dugoročne posljedice na ženu i dovesti do stanja nesigurosti, manje vrijednosti, stida i straha, a naročito može uticati negativno na njeno samopouzdanje i funkcionisanje uopće. Garancija ljudskih prava, rodne ravnopravnosti i sprječavanje nasilja nad ženama su obaveze države u skladu sa međunarodnim propisima u oblasti ljudskih prava, a  svaki direktan govor mržnje, kao i svaki oblik nasilja treba prijaviti nadležnim institucijama.

Živimo u 21. stoljeću gdje su jednaka prva za sve i gdje nema mjesta podjelama, osudama i govoru mržnje, naročito prema ženskoj populaciji.

 

 

 

 

 

 

Ovdje pročitajte izvorni tekst:
Nastavite čitati

Najčitanije