Među četiri ubijene žene bila je i Anica Krajina. Njen sin Drago ju je posljednji put vidio nekoliko dana prije zločina u Makljenovcu. On je sa suprugom i dvoje djece početkom maja 1992. izbjegao u Usoru.
“Nakon početka rata na dobojskom području ja sam dolazio u našu kuću. Ujutro ili uveče provlačio sam se kroz živice između ratnih linija. Uzimao sam odjeću za djecu. One su živjele zajedno u jednoj kući. Poslije njihovog ubistva više nisam dolazio”, kaže Drago Krajina.
Dugo iza rata bezuspješno je tragao za njihovim tijelima u Makljenovcu.
“Mama Anica je imala 72 godine i bila je domaćica. Strina Doma i njena kćerka Kata takođe, dok je Mara bila jedna od prvih učiteljica iz Makljenovca. Kad smo se vratili kući, bila je priča da su tijela ukopana nedaleko od stadiona – kraj vrbi pored bivše kafane ‘Kalipso’. Ja sam tu iskrčio teren i kopao po mekšem tlu. Jednom sam mislio da sam naišao na neku vreću, ali to je bila traka sa upozorenjem da tuda prolazi telefonski kabl”, priča Drago Krajina.
Slobodan Krajina kaže da razmišlja o obilježavanju mjesta stradanja ove četiri žene, koje se nalaze na spisku preko 120 nestalih osoba s područja Doboja.
“Kad bi se pronašle, ta priča bi tako bila zaključena. Mislio sam da sâm napravim spomen-obilježje i da to zapišem. Razmišljao sam i da mi pomogne država, neka institucija ili Institut za nestale, pa kad neko upita, da kažem da dolje sve piše, da tako završimo tu tragičnu priču”, kaže Slobodan.