Povežite se

Vijesti

Ali: Imam tri diplome, samo želim živjeti od svoga rada

Objavljeno

na

Razgovaro: Safet Mušić

Preko osobe koja pomaže migrantima na području Velike Kladuše došli smo do jednog od migranata koji je već duži period boravi na ovom području, nije želio da mu se objavi ime ni da mu se vidi lice. Razlog je što je već nekoliko puta pokušao preći granicu, vraćan je iz Slovenije i Hrvatske, te je više puta legitimisan i od policije u Bosni i Hercegovini, tako da mu to može predstavljati problem. Zvat ćemo ga Ali.

Možete li reći nešto o sebi? Koliko ste ovdje u Bosni i Hercegovini, s kim i gdje živite ovdje, da li ste imali neugodnih situacija?

Ja sam iz Alžira, imam 28 godina. Imam tri diplome, za autoelektriku, za računare i dizajn, imao sam i posao u Alžiru, ali sam bio slabo plaćen, za isti posao u Njemačkoj bih dobio 10 puta veću platu. U Bosni sam gotovo godinu dana, trenutno živim sa svojim prijateljima, ima nas šestoro. To su moji novi prijatelji koje sam upoznao na ovom putovanju. Ne plaćamo stanarinu, živimo u staroj kući, niko nas ne dira i možemo biti tu, niko nam govori da moramo izaći iz kuće. Ali, imao sam mnogo neugodnih situacija, bio sam i više puta povrijeđen. Jedna neugodna situacija koja nam se dogodila je ta, da su neki ljudi došli u toku noći i pucali iz oružja na tu kuću. Zbog toga mislim da je ovo najopasniji dio grada, nije bezbjedno ali za sada nema drugog načina.

Dakle, sada je otprilike gotovo dvije godine od početka vašeg dugog puta, kako znate kojim putem želite ići?  Stvorili ste neki svoj put ili slijedite druge, šta vam je bilo najteže?

U Turskoj sam naučio puno o granicama, policiji, ljudima koji prelaze granice, o svemu. Ponekad i sam sebi napravim rutu putovanja, jer je to sigurnije, nego koristiti neke već uhodane rute putovanja. Kažu da je zadnji dio puta najteži, i ja mislim da je ovo najteži dio puta.

Kada i zašto ste otišli iz Alžira, da li ste krenuli sami? Gdje želite da odete?

Prvi  dan kada sam izašao iz svoje zemlje bio je 03. oktobar 2018. godine. Sam sam krenuo iz zemlje, jer sam htio da pronađem bolje uslove nego što imam u svojoj zemlji. Moja zemlja nije siromašna ili nešto slično, ali je teško napraviti bilo kakvu bolju budućnost za sebe. Želim otići u Njemačku, imam te tri dilome koje mogu tamo iskoristiti za rad.

Da li ti ili neko od tvojih prijatelja ima želju da ostane u Bosni i Hercegovini?

Ne, niti ja ni bilo ko od migranata koje sam upoznao u ove dvije godine ne želi da ostane u BiH. Na primjer u mom Alžiru su slične plate kao u BiH, zašto bih onda radio u BiH za 300-400 eura kada za isti posao u Njemačkoj mogu dobiti 3.000 eura. Bosna i Hercegovina i Alžir imaju sličan standard, Maroko takođe, znači nema logike da toliko rizikujemo i da bi došli na isto, čak je politička situacija u Alžiru bolja nego u BiH. Sve su to faktori zbog kojih ja i drugi migranti ne žele da ostanu u BiH.

Jeste li bili u Srbiji, kako ste napustili Srbiju? Koliko ste puta pokušali preći u Hrvatsku?

Da, bio sam u Srbiji, ali nisam ostao dugo, možda deset dana. Napustio sam Srbiju prelaskom granice, kao i drugi što rade. Hrvatska za mene nije problem, jednostavna je, problem je Slovenija. Toliko je opasna, komplicirana i teška. Koriste tehnologije i sva sredstva da bi pronašli migrante, a kada odete do Slovenije izgubite previše energije i potrošite zalihe hrane, a nećete dobiti pomoć ni od koga. Mislim da su mi slovenački policajci uzeli otiske prstiju gotovo deset puta, čim to obave odmah nas vraćaju u BiH, preko Hrvatske, u Sloveniji nikada ne prihvataju mogućnost podnošenja aplikacije za azil.

Gdje ste bili u kampovima, šta se događa u kampovima, postoje li sukobi između migranata, ko se sukobljava u kampovima?

Bio sam u raznim kampovima, najviše u Sarajevu, Bihaću i Velikoj Kladuši. Međutim u Unsko-sanskom kantonu su kampovi daleko od grada i nismo imali adekvatnu pomoć, pa sam u razgovoru sa doktorom uspio preći u kamp u Sarajevu, gdje sam imao adekvatnu medicinsku pomoć. U kampovima postoje sukobi, jer ljudi u kampu postaju uznemireni zbog svega ovoga, ništa se ne dešava, ne mijenja se, velika je neizvjesnost. Počnu da koriste društvene mreže, uzimaju tablete, kako bi to sve zaboravili. Ali, naravno dolazi i do problema. Ljudi iz Alžira, Tunisa i Maroka uglavnom imaju normalan odnos, ali neki ljudi iz Pakistana i Afanistana koriste previše droge. Koriste droge i zbog toga postaju agresivni. Obezbjeđenje ne reaguje, puste da se sukob završi i tek tada dođu. Situacija je zaista teška, pokušao sam ostati u kampu, ali mislim da nije sigurno, mislim da je sigurnije vani i zato sam trenutno van kampa. Ima primjera da se Alžirci i Marokanci udruže i oforme neke grupe u cilju skupljanja novca za nastavak putovanja, ali nisu nasilni, bar prema nama iz Alžira.

Možete li reći da li postoji organizirani kriminal među migrantima iz Afganistana i Pakistana, bave li se drogom ili oni konzumiraju?

Da, oni i konzumiraju drogu, ali je i preprodaju. Tako donose previše problema, pogotovo u ovom periodu godine, kada su počeli hladniji dani. Oni ne mogu primiti dovoljno novca iz inostranstva od porodice, pa su počeli da konzumiraju drogu i da se ponašaju agresivno, otimaju i novac. Svi koji nemaju novca, pokušavaju doći do novca na ovaj način. Vjerovatno imaju i kontakte sa organizovanim kriminalnim grupama van kampova.

Kako djeluje osiguranje u kampovima prema migrantima, da li znaju za prodaju droge, uzimaju li “mito” da bi vam pomogli u nečemu? Kakva je policija prema migrantima?

Neki su dobri neki loši, neki nam ne daju nikakvu pažnju ili bilo kakvu pomoć ili nešto slično, ali također ima i onih koji pružaju pažnju, zapravo nisu svi loši. Ne znaju ništa o prodaji droge u kampu, bar koliko ja znam. Ne uzimaju novac da bi nam pomogli nešto, možeš izaći vani, ali kada praviš probleme, zatvore te. Ni oni ne mogu kontrolirati ovu situaciju. Previše je migranata u kampu, posebno iz Pakistana i Afganistana, i često budu agresivni. Policija zapravo nije loša, ali istodobno nije ni dobra, ponekad koriste dobar način rada sa migrantima.  Nažalost, ne rade svoj posao kako treba. Svrstavaju i dobre i loše migrante u isti koš i one koji kradu i koriste drogu sa onima poput mene, koji samo žele da nađu zemlju u kojoj žele započeti novi život. Na primjer, iz mog iskustva policija u Grčkoj je zaista realna i istražuje do kraja ko je počinio krivično djelo i njega kažnjava, a nas puštaju da nastavimo dalje sa svojim životom.

Jesu li vas ljudi prevozili za novac, pokušavaju li neki ljudi doći do migranata kako bi im pomogli da pređu granicu za novac? Koliko novca je potrebno platiti za takav način prelaska?

Mene nisu, jer Alžirci ne koriste ovu metodu, oni prave uglavnom sami plan puta i odlaze. Previše ljudi pokušava da iskoristi ovo stanje, može se reći da im je ovo kao posao, ali ima i dosta prevara. Posebno sada kada je situacija teška, ovo je postao jedan vid zarade novca, način na koji zarađuju za svoju porodicu. Ljudi uzimaju puno novca za prebacivanje u Evropsku uniju. Na primjer, morate dati od 2.000 eura do 8.000 eura nekome, da bi vas preveo preko granice. Znate, za nas je najbolje da dođemo do Italije, jer iz Italije je onda lako doći u drugu zemlju. Kao što sam vam rekao, čeka se samo kako napraviti siguran plan i osmisliti na koji način treba preći granicu. Primjerice, da li samo odšetate do automobila koji je dogovoren ili na neki drugi način, koji odrede krijumčari.

Što očekujete sada, dolazi zima, hoće li ova situacija postati zabrinjavajuće, mislite li da će ovdje situacija biti najgora?

Zapravo, sad sam ovdje, pokušat ću opet otići, ali ne još. Trenutno ostavljam ovo da ide svojim tokom, ponekad sam sebi kažem da se nešto dogođa što nije u mojoj moći. Na primjer, posljednji pokušaj prije dva mjeseca, sa kolegom sam došao blizu granice sa Italijom. Onda se dogodilo nešto sa zdravljem, moj prijatelj imao je problem, veliki problem. Počeo je krvariti, nije smio da pije vodu, ali jeste, bio je žedan, iako sam ga upozorio da ne pije vodu koja je prljava. Jedan dan mu je bilo bolje, a onda je bio jako loše, preostalo nam je oko šest sati hoda do granice sa Italijom. Ipak nisam rizikovao, a nisam ni ostavio prijatelja jer bi možda umro, prijavio sam se policiji i doveo ih do prijatelja, pa smo ponovo nakon pružene pomoći vraćeni u BiH. Nisam imao izbora, ponekad neka odluka koju donesem ne ide mi u prilog, ali nisam želio da prijatelj umre. Zaista ne znam šta da kažem, mislim da će biti loša situacija, bez ikakve pomoći bit će teško preživjeti ovu zimu, ali nemam izbora, ne odustajem, samo želim doći u Njemačku i pošteno raditi. Želim živjeti kao drugi ljudi, od svoga rada, ne zanima me politika niti išta osim boljeg života, umoran sam od svega, ali ne gubim nadu.

Ovdje pročitajte izvorni tekst:
Advertisement

Vijesti

Svijet osoba s invaliditetom se ne razlikuje znatno od tvog svijeta!

Objavljeno

na

Od

Piše: Asmira Fetić

Spomenom diskriminacije osoba s invaliditetom ljudi pomisle na diskriminaciju u obliku loše arhitektonske prilagođenosti osobama s invaliditetom, zakonske regulative, socijalne diskriminacije i slično. Često možemo čuti izraz : “Osobama sa posebnim potrebama treba olakšati pristup javnim ustanovama.” Kakve to posebne potrebe imaju osobe sa invaliditetom? Šta su to posebne potrebe? Kako to razlikujemo osobe koje imaju posebne potrebe i one koje ih nemaju? Ovo je niz pitanja koje sebi trebamo postaviti  kada izgovaramo termin ”osobe s posebnim potrebama ”.  Čovjek kao biološko, misaono, socijalno i duhovno biće ima svoje posebne potrebe. Kao individualna i jedinstvena jedinka na ovoj planeti čovjek ima niz posebnih potreba koje se razlikuju od drugih. Neko ima potrebu da svoj život podredi obiteljskom životu, a neko profesionalnom karijernom životu. Svako od nas ima posebne potrebe. Zašto onda razlikovati osobe s invaliditetom od osoba bez invaliditeta? Problem osoba s invaliditetom nije više u fizičkoj neprilagođenosti za njih, nego u tome što dnevno bivaju nesvjesno diskriminirani od društva, kroz medije, internet, društvene mreže, novinske članke pa čak i u svakodnevnoj konverzaciji sa društvom.

Pogrešna terminologija osoba s invaliditetom

Osobe s invaliditetom (OSI) nisu i ne mogu biti osobe sa posebnim potrebama. Niz godina se suočavamo sa pogrešnom upotrebom terminologije vezane za OSI. Pogrešni termini koji se svakodnevno koriste i javno propagiraju jesu: osobe s posebnim potrebama, osobe ograničene u radu, invalidne osobe, manje sposobne osobe ili čak i hendikepirane osobe. U naučnoj stručnoj literaturi iz 20.st. pa čak i iz 21.st. naići ćemo na sve ove termine koje opisuju osobu s invaliditetom. Problem i jeste što je veoma teško naći ispravan termin koji neće umanjiti vrijednost osobe s invaliditetom. Ali zašto ipak biramo termine poput osoba s posebnim potrebama koje prilikom govora već pružaju osjećaj izdvajanja i izoliranja od društva.  Ako uporedimo potrebe odraslog čovjeka i djeteta uzrasta od pet godina uočit ćemo da su one totalno različite. Malom djetetu treba posebna vrsta pažnje, ljubavi, ishrane, brige itd. Ako već govorimo o potrebama, onda bi majka djeteta trebala reći: ”Moje dijete ima posebne potrebe u poređenju sa mnom”. Ovo u svom kontekstu pogrdno zvuči. Zašto onda uz termin osoba sa invaliditetom koristimo i obrazloženje da oni imaju posebne potrebe? Pogrešna upotreba ovih termina kako bismo opisali osobu sa invaliditetom svakodnevno razlikuje, diskriminira i stigmatizira te osobe. Dakle, radi se o nesvjesnoj diskriminaciji OSI od strane društva. Upravo edukacija o ispravnoj terminologiji za opisivanje OSI treba biti početna faza u borbi za ravnopravna prava osoba sa i bez invaliditeta.

Prema UN‐ovoj Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, u osobe s invaliditetom spadaju osobe koje imaju dugoročna tjelesna, duševna, intelektualna ili osjetilna oštećenja koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu otežati puno i djelotvorno sudjelovanje tih osoba u društvu na temelju jednakosti sa drugima. Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije (World Health Organization), invaliditet je bilo kakvo ograničenje ili nedostatak sposobnosti za bavljenje nekom djelatnošću na način ili u opsegu koji se smatra uobičajenim za čovjeka. Međunarodno prihvaćeni pojam jeste osobe s invaliditetom (OSI) i djeca s teškoćama u razvoju. Najispravniji opis OSI jeste da koristimo fraze: osobe s teškoćama u kretanju umjesto invalidi u kolicima, osoba oštećenog vida, osoba oštećenog sluha, osoba s mišićnom distrofijom, osoba s multiplom sklerozom, osobe s intelektualnim teškoćama (umjesto osobe s mentalnom retardacijom ili mentalno retardirane osobe), osobe s psiho-socijalnim invaliditetom umjesto psihijatrijski pacijenti, psihički/duševni bolesnici, mentalni bolesnici. Ovi jedini ispravni termini proizilaze iz UN-ove Konvecije o pravima osoba sa invaliditetom (2006.g.). Postoji niz dokumenata i konvencija koje se tiču prava osoba s invaliditetom, ali od posebnog značaja je uvođenje UN- ovih standardnih pravila za izjednačavanje mogućnosti koje se pružaju osobama s invaliditetom. Mnoge države svijeta su potpisnice ovih neobaveznih UN-ovih standardnih pravila. Važno je podignuti svijest ljudima o tome da na dnevnoj bazi nesvjesno diskriminiraju osobe s invaliditetom. Loše je misliti da osobama s invaliditetom trebaju posebne potrebe, prekomjerno sažaljenje, posebne škole i slično. Stigmatizacija je nazivati škole za djecu s poteškoćama u razvoju specijalnim školama. Kada se kaže specijalna škola, automatski se pomisli na posebnu kategoriju osoba koje su svojom nadarenošću i talentom totalno drugačije od drugih. Specijalna škola ne bi trebala biti posebna škola za djecu s teškoćama u razvoju.

Kako mislimo mijenjati svijet i pružiti svima ista prava ukoliko konstantno stigmatiziramo ljude oko sebe?

 U SAD-u su dugi niz godina postojale posebne institucije za tamnopute osobe. U II svjetskom ratu su brutalno ubijeni milioni Jevreja zbog toga što su bili pripadnici druge religije. Nažalost, svjedoci smo prisutnosti diskriminacija radi boje kože, religije, etničkog porijekla, seksualne orijentacije itd. Većina je svjesna ovoga i u svakodnevnoj komunikaciji se izbjegava bilo kakva uvreda ili diskriminacija zbog međusobnih razlika kod ljudi. Nesvjesna diskriminacija osoba s invaliditetom uzrokovana je nedovoljnom edukacijom ljudi o ovom problemu. Osobe s invaliditetom ni u jednom segmentu nisu spriječene da obavljaju isti rad kao I ostali. Fascinantne su nam osobe koje su iz svoje neimaštine ili teškog života postigle veliki uspjeh, zašto se onda ne divimo osobama s invaliditetom koje zbog svojih poteškoća i dalje obavljaju sasvim normalan rad na poslu, idu u škole, postaju uspješni. Iako nemaju tako lagan život, ipak svakodnevno obavljaju iste radnje kao i ostali.

Kao primjer tome da osobe s invaliditetom nisu nimalo drugačije svjedoči i niz poznatih osoba s invaliditetom koje su sa svojom nadarenošću, talentom, uspješnosti napravili velike promjene u društvu.  To su: Franklin Delano Roosevelt, Stephen Hawking, Christopher Reeve, Frida Kahlo, Ludwig van Beethoven, Sarah Bernhardt, Thomas Edison…

Nužnost iskorjenjivanja diskriminacije osoba s invaliditetom

Diskriminaciju osoba s invaliditetom je potrebno potpuno iskorijeniti iz društva što ćemo postići edukacijom o interakciji sa osobama s invaliditetom, olakšavanjem fizičkog pristupa ustanovama i prostoru osoba s invaliditetom, uvođenjem asistivne tehnologije u javne ustanove. Kako bismo uspostavili ispravan pristup osobama s invaliditetom potrebno je koristiti ispravnu terminologiju, ne pokazivati pretjerano sažaljenje da se time ne bi još lošije osjećali, potrebno je osigurati svaki fizički i materijalni segment kako bismo olakšali rad osobama s invaliditetom. Osobe s invaliditetom ne trebamo smatrati nesposobnim za izvršenje bilo kakvog rada. One su daleko sposobnije od prosječno fizički ili psihički zdrave osobe. Zašto? Zato što iako se svakodnevno susreću s nesvjesnim oblikom diskriminacije oni se i dalje osjećaju sretnima i zadovoljnima. Njihov svijet nije nimalo drugačiji. Ako osobu koja je dugi niz godina izvršavala kriminalna djela ne želimo zaposliti smatrajući da će loše uticati na posao, zašto onda ne možemo zaposliti osobu s invaliditetom koja je ipak završila osnovno, srednje i fakultetsko obrazovanje? Zašto postoji takvo mišljenje da osobe s invaliditetom mogu usporiti poslovno djelovanje? Zašto staviti osobu s invaliditetom u istu grupu s osobom sa kriminalnom prošlošću?

Čovjek je naučen da razlikuje dobrog i lošeg čovjeka. I to je sve čime se treba voditi kroz svakodnevnu interakciju sa ljudima. I to je ono što osobe s invaliditetom očekuju. Da gledamo na njih kao normalne ljude koji su sposobni svakodnevno izvršavati svoje obaveze. Da ih ni na jedan način ne diskriminiramo, stigmatiziramo, isključujemo ili smatramo nedovoljno sposobnima. Svi mi imamo posebne potrebe, a jedinu posebnu potrebu koju svako od nas treba da ima jeste potreba da pomognemo u tome da svi ljudi ovog svijeta imaju jednaka prava!

Ovdje pročitajte izvorni tekst:
Nastavite čitati

Vijesti

Govor mržnje usmjeren protiv žena u online prostoru

Objavljeno

na

Od

Piše: Amina Kolašinac

Internet prostor koji nam je danas svima na dohvat ruke, potpuno je neregulisan te je govor mržnje  prisutan na svakom koraku. U 21. stoljeću uživamo u gotovo neograničenoj slobodi govora. Iako su neki mediji poput novina, časopisa i televizije podložni kontroli sadržaja od strane urednika, internet nam daje mogućnost izražavanja svih ideja i misli.

Demokratska društva su tolerantna i otvorena za sve vrste dijaloga, ali ipak postoji jedan oblik komunikacije koji je problematičan, a to je govor mržnje. Svjedoci smo širenja govora mržnje usmjerenog prema ženama i to je posljednjih godina poprimilo široke razmjere. Seksizam na internetu je izuzetno raširen širom Evrope, a žene su nesrazmjerno pogođene, naročito mlade žene i djevojčice, novinarke, političarke, javne osobe i braniteljice ženskih ljudskih prava. Jedan vid govora mržnje prema ženama na internetu su negativni komentari na izražene stavove ili mišljenja.

Žene su najčešće žrtve seksitičkog i seksualnog zlostavljanja i vrijeđanja

Iako su napadi na muškarce češće zasnovani na njihovim profesionalnim mišljenjima ili stručnosti, žene su češće žrtve seksističkog i seksualiziranog zlostavljanja i vrijeđanja, čija se ekstremnost može povećati zahvaljujući anonimnosti koju omogućava internet. Ti napadi ne utiču samo na dostojanstvo žena već mogu i spriječiti žene, i na radnom mjestu, da izraze mišljenje, što rezultira time da su isključene iz internetskih prostora. Time se potkopava pravo na slobodu govora i mišljenja u demokratskom društvu, ograničavaju profesionalne mogućnosti i  jača rodno određen demokratski manjak. Drugi vid jeste da je digitalno doba produbilo nadzor nad ženskim tijelima, govorom i aktivizmom. Osim toga, seksistička zloupotreba društvenih mreža kao što je objavljivanje intimnog vizuelnog sadržaja bez pristanka onih koji su prikazani, oblik je nasilja koji se mora suzbiti.

Seksizam se temelji na ideji da su neke osobe, najčešće žene, inferiorne zbog svog spola. Internet pruža novu dimenziju izražavanja i prenošenja seksizma, posebno seksističkog govora mržnje, širokoj publici, iako korijeni seksizma ne leže u tehnologiji, već u trajnim spolnim neravnopravnostima. Seksizam i seksističko ponašanje se javljaju u svakodnevnom životu jedne žene ili grupa žena. Nijedna žena nije izuzeta takvih govora bez obzira koju vrstu posla obavlja i kolika primanja ima. Jedan od gorućih problema jesu komentari na društvenim mrežama. Korijen seksizma ne leži u tehnologiji i društvenim mrežama, već je samo sa ’offline’ prenešen na ’online’. Seksističko ponašanje, poput, na primjer, seksističkog govora mržnje, može da eskalira ili da podstrekne otvoreno uvredljiva i prijeteća djela, uključujući seksualnu zloupotrebu ili nasilje, silovanje ili potencijalno smrtonosne radnje. Rješavanje seksizma je dio pozitivne obaveze država da garantuju ljudska prava, rodnu ravnopravnost i da spriječe nasilje nad ženama i djevojčicama u skladu sa međunarodnim propisima u oblasti ljudskih prava i, za države potpisnice, sa Instanbulskom konvencijom. Svaki direktan govor mržnje, kao i svaki oblik nasilja treba prijaviti nadležnim institucijama, kako bi onaj ko to radi dobio jasnu poruku da tako nešto nije dozvoljeno, da je kažnjivo i da zbog toga može odgovarati.

Izloženost seksizmu putem interneta može imati ozbiljne i dugoročne posljedice na ženu, može dovesti do osjećaja nesigurnosti, manje vrijednosti, stida da se kreće, straha da će je neko prepoznati i da će na taj način dodatno biti izložena vrijeđanjima i osudama, sve navedeno može u velikoj mjeri utjecati na njeno samopouzdanje i funkcioniranje uopće.

Iako se rasistički govor mržnje prepoznaje kao protivan evropskim i međunarodnim standardima ljudskih prava, isto ne vrijedi uvijek za seksistički govor mržnje, a postojeće politike i zakonodavstvo na svim razinama nisu bile u stanju riješiti taj problem na odgovarajući način. Stoga se države potiču preuzeti odgovornost za borbu protiv govora mržnje i osigurati da se na govor mržnje prema ženama primjenjuju ista pravila kao i na ona koja se odnose na rasistički govor mržnje. Država bi trebala provoditi zakonodavne mjere kojima se definiraju i kriminaliziraju slučajevi seksističkog govora mržnje i primjenjuju se na sve medije, kao i postupke izvješćivanja i odgovarajuće sankcije.

Trebalo bi također poticati proaktivne postupke otkrivanja i prijavljivanja seksističkog govora mržnje u svim medijima, uključujući internet i nove medije. Neophodno je širiti informacije i kampanje za podizanje svijesti o seksističkoj zloupotrebi društvenih mreža, prijetnjama u internetskom okruženju i situacijama s kojima se djeca i mladi suočavaju uz praktičnu pomoć o tome kako spriječiti i reagovati na takve situacije. Javlja se potreba za uspostavljanjem internetskih resursa koji pružaju stručne savjete o tome kako se nositi sa seksizmom na internetu, uključujući postupke za brzo prijavljivanje/uklanjanje štetnih ili neželjenih sadržaja.

Uloga Vijeća za štampu u pogledu borbe protiv seksizma

Posljedice korištenja rodnih stereotipa i predrasuda, seksizma i mizoginije u medijima su, pored ostalog, uređeni Kodeksom o audiovizuelnim medijskim uslugama i medijskim uslugama radija Regulatorne agencije za komunikacije Bosne i Hercegovine i Kodeksom za štampu i online medije BiH Vijeća za štampu. Kako je i poznato, Vijeće za štampu u Bosni i Hercegovini, u saradnji sa urednicima i odgovornim predstavnicima medija, relevantnim institucijama te građanima kontinuirano doprinosi reduciranju s krajnjom tendencijom suzbijanja govora mržnje u javnom prostoru i diskursu.

Vijeće za štampu bi moglo doprinijeti podsticanju brze reakcije javnih ličnosti, posebno političara, vjerskih vođa, lidera u ekonomiji i zajednici i ostalih koji su u poziciji da oblikuju javno mišljenje, da osude seksizam i seksističko ponašanje i da pozitivno jačaju vrijednosti rodne ravnopravnosti. Zatim doprinijeti osmišljavanju, sprovođenju i promociji redovne nacionalne inicijative za podizanje svijesti na svim nivoima i kroz različite oblike medija (na primjer, izrada priručnika, smjernica, video klipova dostupnih na internetu i u konvencionalnim medijima, uvođenje nacionalnog dana borbe protiv seksizma, osnivanje muzeja za slavljenje rodne ravnopravnosti i prava žena). Ne smijemo zaboraviti ni ulogu Regulatorne agencije za komunikacije koja se bavi kreiranjem i promovisanjem pravila u sektorima emitovanja i telekomunikacija, licenciranje operatora u sektorima emitovanja i telekomunikacija, planiranje, upravljanje i dodjeljivanje frekvencijskog spektra, primjenjivanje tehničkih i drugih standarda koji se tiču kvaliteta, te uspostavljanje i održavanje sistema naknada za dozvole.

Širok je spektar primjera govora mržnje usmjeren ka ženama u našem društvu

Dotaći ćemo se i primjera  govora mržnje usmjeren ka ženama, posebno onim uspješnim i ostvarenim među kojima je i naša bosansko – hercegovačka književnica Martina Sopta koja je predložena za ambasadoricu Bosne i Hercegovine u Republici Češkoj. Javnost joj je iznenada počela upućivati prijetnje i uvrede. Mizogina i prijeteći nastrojena javnost kojoj je ovakva odluka zasmetala je po ko zna koji put krenula sa govorom mržnje posredstvom tipkovnice, koristeći onaj prostor koji, nažalost, ne potpada pod pravne regulative Bosne i Hercegovine. Komentari na članke objavljene u medijima, kao i oni na društvenim mrežama, su zastrašujući i puni govora mržnje. „Politička kurvo“ koja se „prodaješ po Sarajevu“, „prodana droljo“, „ljubavnico“ koja preotima muževe, „bludnico“, „alapačo“… „ Još samo da je prozovemo vješticom i da je javno spalimo na trgu!“

Većina se usprotivila ovome i najjače osudila ove prijetnje, izraženu mizoginiju i posljedično ugrožavanje lične sigurnosti kao i napad na lični integritet Martine Mlinarević Sopta i njene porodice te joj je pružena podršku. Nasilje i pozivanje na nasilje nad ženama veliki su problemi u bosansko-hercegovačkom društvu i neophodno je poduzeti mjere da se zabrani poticanje na isto, te da država BiH i njeni entiteti jasno stanu u zaštitu svojih građanki od neravnopravnosti, diskriminacije i nasilja.

Medijskom linču nije izbjegla ni poznatava TV ličnost Dalija Hasanbegović Konaković, novinarka i prezenterka na televiziji Al Jazeera Balkans, koja se našla na meti verbalnog nasilja na društvenim mrežama, i to zbog političkog djelovanja njenog supruga Elmedina Konakovića, predsjedavajućeg Skupštine Kantona Sarajevo. Naime, na Facebook stranicama tipa “Bošnjaci” i “Pamti, Bošnjače!”, Dalija je prozivana zbog škole koju je pohađala (“svi oni krstovi i sveci pod kojim je stasala, sad se nameću Sarajevu kojim ona upravlja”) te je bila optuživana da je sljedbenica terorističke organizacije. Dalija nije reagovala na ovaj nemilosrdni vid nasilja sve dok u trećem mjesecu trudnoće nije imala spontani pobačaj. “Moja prevelika hormonalna osjetljivost u tom periodu i opsesivno nerviranje jer sam predmet najbrutalnijeg seksističkog iživljavanja su definitivno bili značajan faktor”,  napisala je na Facebooku 14. juna, kad je odlučila da više neće šutjeti.

Važno je naglasiti da svaka osoba bez obzira na svoje političko opredjeljenje ne treba biti izložena govoru mržnje. Ne možemo vršiti selekciju nad osobama i za jedne osuđivati ukoliko su izloženi govoru mržnje, a za druge ni ne osvrnuti se samo zbog određene političke povezanosti te osoba. S tim u vezi posebno i u slučaju Sebije Izetbegović, koja je najoštrije osude javnosti doživjela onda kada je postala direktoricom Kliničkog centra u Sarajevu, nije smjela izostati osuda govora mržnje. Kao žena svakodnevno je bivala izložena negativnim, seksističkim komentarima, kako na televiziji tako i na internetu, portalima i društvenim mrežama. Ovo su samo neki od primjera seksističkih osuda i govora mržnje prema ženama, jer spisak je zaista dugačak, a posebno izražen kada su žene javne ličnosti.

Sa ovakvim malicioznim postupcima koji utiču na čast i dostojanstvo žena treba se uhvatiti u koštac s obzirom na to da mogu imati ozbiljne i dugoročne posljedice na ženu i dovesti do stanja nesigurosti, manje vrijednosti, stida i straha, a naročito može uticati negativno na njeno samopouzdanje i funkcionisanje uopće. Garancija ljudskih prava, rodne ravnopravnosti i sprječavanje nasilja nad ženama su obaveze države u skladu sa međunarodnim propisima u oblasti ljudskih prava, a  svaki direktan govor mržnje, kao i svaki oblik nasilja treba prijaviti nadležnim institucijama.

Živimo u 21. stoljeću gdje su jednaka prva za sve i gdje nema mjesta podjelama, osudama i govoru mržnje, naročito prema ženskoj populaciji.

 

 

 

 

 

 

Ovdje pročitajte izvorni tekst:
Nastavite čitati

Najčitanije